UNFAIR // Grayson Dolan

Chapter 2

Prošla su dva dana od onog "famoznog" događaja i danas se vraćam kući, napokon.

Upravo su mi skinuli onaj glupi povez i već deset minuta trepćem kako bi se moje oči navikle na svijetlost poslije pet dana mraka. Tek sad sam mogla vidjeti tamne podočnjake ispod očiju mojih roditelja i njihove zabrinute izraze lice. Od moje nesreće su ovdje u bolnici i paze me i ne mogu im biti više zahvalna na tome. 

Kad sam završila sa svim potrebnim pretragama odlučila sam se presvući  u čistu odjeću koju mi je mama ostavila. Ne mogu više biti u ovoj bolničkoj odjeći, ne želim nikada više da budem u ovom, da budem iskrena. Pokušala sam se oblačiti sto je brže moguće ali to je bilo gotovo nemoguće sa mojim trenutnim stanjem. Imala sam osjećaj kao da noge nisu moje, kao da su to obična dva predmeta koje me je neko natjerao da ih vučem sa sobom. Grozan osjećaj.

Nakon nekoliko minuta presvlačenja koje su mi se činile kao sati napokon sam završila i bila sam spremna da krenem.

Taman kad sam krenula ustati sa kreveta na kojem sam se mukotrpno presvlačila shvatila sam da naravno ne mogu. U tom trenutku ušla je medicinska sestra i to sam iskoristila da je pitam za kolica. 

"Mogu li dobiti svoja kolica, molim vas?" -rekla sam sa blagim, nervoznim smiješkom na licu.

"Oh, naravno. Tvoji roditelji ih upravo dovode ovamo." -uzvratila mi je osmijeh, ova buckasta žena. 

Nakon nekoliko sekundi ugledala sam svoje roditelje kako zaokupljeno guraju nova, siva kolica.

Dovezli su ih tačno ispred mene. Trebala sam sjesti u njih, da trebala sam ali nisam željela jer znam ako sad sjednem u njih nema povratka. Ali moram. Moram! Mogu ja to.

Sa obe moje strane su me obuhvatili, pridržavajući me da ne padnem i polako gurali prema kolicima. I da, sjela sam u njih.

 Pozdravili smo se sa doktorima i medicinskim sestrama koji su se brinuli o meni,  a posebno sa dr. Lurry-em. 

Sve je ovo bilo pomalo ironično, čak i smiješno. Samo prije nekoliko dana mama, tata i ja igrali smo se fudbala u našem dvorištu glasno se smijući, a vidi nas sad. Ja nepokretna, sjedim u kolicima dok se oni bore sa njima gurajući ih kroz izlaz iz bolnice. Topli, vlažni vijetar udarao mi je u lice i mrsio mi već dovoljno zamršenu kosu. Udišući svijež vazduh, bila sam srećna sto sam napokon vani. Odjednom počela sam se glasno smijati, ni sama ne znam zašto,  ali jesam. 

"Adeline? Jesi dobro?" -upitao me je tata zabrinuto me gledajući.

Ja sam se još jače opalila smijati. Nisu znali o čemu se radi kao ni ja. Ali podstaknuti mojim smijehom i oni su se počeli glasno smijati.

Ljudi su prolazili pored nas, zbunjeno gledajući tri čudaka koji se smiju kao nenormalni na sred ogromnog parkinga bolnice. Ali iskreno, više me nije briga. Poslije svega što mi se desilo, stvarno nije.

Prestali smo sa smijehom sve dok nas stomak nije dovoljno zabolio i oči se nisu napunile suzama radosnicama.

Poslije toga, ništa nismo rekli. Nismo htjeli zaključivati zašto i zbog čega smo se smijali. Ali raspoloženja su nam se daleko poboljšala.  

Počeli su me sa kolicima ukrcavati u auto što je potrajalo, ali uspjeli smo, nekako.

I krenuli smo.

Mama je pustila opuštajuću muziku u pozadini, i samo smo šutjeli. Ovo je bila ugodna tišina.

Uživala sam slušajući lagane tonove muzike, gledajući kroz prozor automobila.

Gledala sam zabrinute izraze ljudi, koji su se žurili sa posla, na posao. Djecu koja trčkaraju uokolo, zaljubljene parove kako držeći se za ruke razmijenjuju poljupce. I mislila sam koliko su samo srećni, svi oni,  a nemaju pojma to. Koliko su samo srećni sto mogu hodati, samo kad bi znali to možda bi više cijenili ovo što imaju kao i što sam ja trebala cijeniti.