SARAH ✔

Ovo je tesko

Ovdje sam vec tri mjeseca, tri duga i teska mjeseca.
Moje oci su se nagledale svega, ali ovakvo sto nikada. Ni u filmovima to ne mozes vidjeti, mozes samo doci ovdje, to vidjeti i dozivjeti.
Dalila je jebeno bila u pravu, ovo ce biti tesko. Ovo je borba za opstanak!

Djecaci vec od desetak godina nose puske i oruzje, kao igracke kao da je to najnormalnija stvar.
Pucati ce na tebe bez obzira jesi li im dosao pomoci.
Ovdje se zene i djevojcice siluju kao "eto tek tako".
Bogata zemlja, a ljudi svaki dan umiru.
A najgore je to, sto ja tu stojim i ne mogu nista promjeniti.
Ne mogu nista uciniti da im bude bolje.
Slamala me pomisao da ova zemlja lezi na dijamantima zlatu i cemu sve ne, a oni su gladni.
Oni svaki dan umiru!

Svakog jutra sam se budila sa molitvom da prezivim taj dan.
Da imam snage za sve sto me ocekuje.
Kad sam na internetu citala o tome, cinilo mi se jako zgodno doci tu i pomoci taj narod.
"Zgodno" naravno Sarah kako da ne!?
To je bilo sve, samo ne zgodno!

Spavali smo u nekim kucicama nalik na kamp.
Sve koji su tu boravili cuvala je vojska.
Nas 15-ak bilo je sa svih strana, ja sam bila jedina iz Hrvatske i bila sam jedina zena.
Svidjalo mi se sto me kolege nisu tretirali kao "curu" ako me razumijete.
Zivimo i disemo kao jedan!

Ako bih isla u kucni posjet nekom bolesniku najmanje dva vojnika putovala su samnom!
I bila bih sretna ako nitko ne bi pucao na nas.

Ne cjenimo zivot dok smrti ne pogledas u oci, jer zivjeti ovdje gledali ste smrt svakog dana!

"Kolegice uzmite vase stvari moramo krenuti odmah!"
Glasno je vikao Mike!

Smrznula sam se na njeove glasne povike i skocila sa stolice i zgrabila svoju torbu!
"Evo me Mike, trebam li uzeti nesto odredjeno"!? Pitala sam u zurbi.
"da uzmi sve sto je potrbno za porod!"

Kriste Boze! Porod!? Pomislila sam u sebi!

"Mike ja nikad nisam porodila nikoga" rekla sam zivcano i nesigurno!

Dosao je do mene i cvrsto uzeo moja ramena, govoreci mi smirenim glasom "e pa sad hoces!"

Podigla sam ruke u zrak i otpuhnula.
"Boze budi samnom."

Uzela sam stvari i krenula sam vani skupa da Mikeom.
Docekala su nas dva vojnika sa ogromnim puskama, i krenuli smo prema automobilu.
Ne mogu se naviknuti na ovoliko oruzje, ovoliku buku, pucnjeve i bombe.
Zivim s tim vec tri mjeseca ali nema nikakve sanse da se naviknem na to. Svaki put skacem  kao koza!

Vozili smo se uskim prasnjavim putem prema nasoj porodilji. Cijelo vrijeme sam mislila hocu li ja to moci i molila se da nesto ne podje po krivu.
Pomislila sam na zene u ostalim djelovima svijeta, poradjaju se u toplim bolnicima, sa vrhunskim osobljem i vrhunskom opremom.
A vidi samo gdje ce se ova porodilja poroditi.
Ja niti sam vrhunsko osoblje, niti imam neku opremu, a sam Bog zna u kakvim uvjetima ona zivi!?
Zivot je stvarno okrutan!
Nervozno sam zapalila cigaretu kao da mi zivot znaci, kao da ce jedna cigareta promjeniti sve.
Kao da ce odagnati moj strah, kao da ce izbrisati svu ovu ruznocu u kojoj se nalazim.

"U kakvom stanju je nasa porodilja, zasto je po Bogu nisu mogli dovesti k nama"!? Pitala sam frustrirano Mikea.
" I znas Mike ja se stvarno nadam da si ti prisustvovao bar jednom porodu jer ja nisam osim"...
Zasutila sam prije nego sto sam izgovorila do kraja.

Suze su pekle moje oci poput najgore vatre, gutala sam knedle jednu za drugom samo da bujica ne krene!
"Ne! Ne mozes sada plakati" govorila sam sama sebi.

"Ne brinite doktorice, bio sam prisutan vise puta na porodu, mozemo mi to. Pa vidite samo koliko smo zivota spasili skupa kao tim. Od kada ste dosli ovdje mnoga toga smo skupa napravili, slazes li se"? Mike je govorio tako samouvjereno.
A zaklela bih se da sam mu u glasu osjetila strah i nemoc!

"Mike Isuse! Koga ti pokusavas smiriti sebe ili mene, mislim da i ti sam pojma nemas u sto se tocno upustamo, i sto cemo tocno tamo zateci"!?
" I do vraga jesmo li vec stigli"!?

U meni se probudila zelja za borbom, dobila sam neku neopisivu snagu i moc, poroditi cu tu zenu, pomoci joj da donese svoje dijete na svijet, ne zvala se ja Sarah!
U protivnom skidam svoju kutu, zapaliti cu diplomu, pobacati sva svoja priznanja!

Auto se naglo zaustavio, u prvi tren sam pomislila da nesto nije u redu, a onda sam ugledala par zena kako trce prema nama.
Izisla sam iz auta uzela torbu i krenula.

" Gdje je porodilja, kako se osjeca i od kada tocno ima trudove?"

Usla sam u malu kucicu i ugledala je na krevetu, bila je sva znojna i duboko je disala.
Po njenom izrazu lica rekla bih da je bila dosta ispacena.

"Zdravo! Ja sam doktorica Sarah i pomoci cu vam da doneste svoje dijete na svijet"
Ali u kakav svijet, svijet pun ubojica, puski i bombi, svijet pun nasilja i gladi duboko u meni lomilo se poput grmljavine to pitanje!

"Samo me slusajte i biti ce sve u redu, ovo ovdje je moj koleg Mike on je samnom i ne moras se plasiti".

Navukla sam rukavice i pocela s pregledom.
Bila je ispacena ali nije bila ugrozena.
Pocela se napinjati i naprezati.
"disite duboko gospodjo, sve ce biti u redu"
tijesila sam i nju i sebe.

Tiskala je i naprezala se ali beba nije htjela van!
Vec sam tu sat vremena, i nema nikakvog pomaka. A carski rez nemam gdje i  jebeno ga ne znam napraviti!
Kapljice znoja klizile su niz moja ledja, u glavi sam vrtila tisucu i jedan filim kako bi se ovo moglo zavrsiti!
Ali sama sebi sam se zaklela da cu ovo odraditi, i da ce biti jedan jedini ishod. SVI ZIVI I ZDRAVI!

"Gospodjo znam da ste umorni, znam da vas sve boli, slusajte me sada i vasa beba ce se roditi" govorila sam joj smirenim glasom.

"Predisite iduci trud, znam da je tesko, molim vas da jos ne tiskate."

"Vidim kosicu"viknula sam od uzbudjenja!
"sada tiskajte gospodjo, jos malo i vasa beba je sa vama"

"Mike molim te oprezno se nasloni na trbuh ove gospodje" gotovo sam mu naredila.

I evo je tu, tako mala i sicusna.
Mala prekrasna djevojcica!

Zamotala sam ju u dekicu, i stavila u krilo njene majke.
"upoznajte svoju malu princezu" tiho sam joj rekla.

"Hvala vam dokotrice, neopisvo vam hvala" govorila je promuklim glasom dok je uzima svoje dijete u narucje.

A onda me uhvatila za ruku i cvrsto me stisnula.

"Oprostite ali kako ste rekli da se zovete?"

"Sarah, zovem se Sarah draga gospodjo"

A onda sam cula rijeci koje su me iznenadile, i naposljetku slomile.

"Sarah... kneginja, vladarica, ona koja donosi srecu. Tako cu je nazvati, ovo je moja Sarah" zena je pricala dok su mi se suze slijevale niz lice.
Zagrlila sam ju snazno, zagrljajom sam joj rekla sve!
U meni su se mijesale emocije srece, zadovoljstva, iznenadjenosti i novog zivota!
Netko je upravo svome djetetu nadjenuo ime po meni!
Hej po meni!

Okupala sam i pregledala malu Sarah, utoplila ju i poljubila je u malu sicusnu glavicu!

"Zelim ti svu srecu, trebati ce ti draga bebice, ne odustaj,  samo nikada ne odustaj i moci ces sve!"

Stavila sam bebicu majci u krilo i rekla joj da je stavi na dojku i nahrani ju cim prije.
Pogledala sam jos jednom to malo preslatko stvorenje i u sebi se pomolila za nju!
Pozdravila sam se i krenula natrag prema autu.

" Znate dokotrice bili ste odlicni, nisam vam ni trebao unutra, obavili ste to bolje od ginekologa, da li ste sigurni da vi ipak niste doktorica ginekologije"?
Podbadao me Mike dok smo sjedali u auto.

"Mike molim te ne sada"

Naslonila sam glavu na staklo i duboko udahnula!
Pustila misli da odlutaju negdje daleko, od gladi nemira i jada!

------------------------------------------------------
Evo ga! Jos jedan nastavak je tu dragi moji! Hvala ako citate to mi puno znaci!😀