SARAH ✔

U redu Sarah

James....

Onog trenutka kad sam se vratio i zatekao praznu kuću, tisuću i jedna misao je proletila mojom glavom.
A onog trena sam umro, kad sam ju ugledao kako uplakana izlazi iz ordinacije i pada na koljena zazivajući moje ime.
Moje srce je kunem vam se prestalo sa radom u tom trenutku.
Potrčao sam prema njoj hvatajući njene ruke, te tresući njeno tijelo pitao: " Što joj je?"
Najcrnje misli vrludale su mojom glavom, možda je bolesna, možda nije dobro, možda će umrijeti....
O Bože.... Ne! Samo to ne....
"Sarah jesi li dobro?"
Pitam ju dok ju podižem s poda i pomažem joj da sjedne na stolicu u kutu.
Doktor dotrči do nas uz obajšnjenje da je čuo buku, te me nonšalantno odmiče od nje.
Srce mi je tako glasno lupalo, da nisam čuo što joj je govorio, niti sam vidio taj trenutak kad je došla do sebe i ustala sa stolice.
Instinktivno sam rukama primio njeno lice,  promatrajući da li je dobro.

"Gospodine Parker, mlada dama je dobro, samo ju smjestite u krevet da malo odmara."
Obrati mi se doktor s tim riječima te nas ostavi same.
A u meni se budi crv sumnje, imam tisuću pitanja a ni jedan odgovor.
"Možeš li hodati?"
Prozborim tiho dok stežem njene obraze i više nego bih trebao.
Gledam u te njene plave uplakane oči, ta dva oceana moje sreće i radosti.
Ne znam... Jebem ti ne znam što bi bilo samnom da joj se nešto dogodi.
A još jutros sam ju ostavio samu, pobjegao poput kukavice nakon što sam joj sve ono izgovorio.
Ali trebao sam prošetati, razmisliti i razbistriti svoje misli.
Još prije par trenutaka odlučio sam da ću ju pustiti, odlučio sam da neću vršiti pritisak na nju i ako želi da se vrati kući ja ju neću zadržati ovdje protiv njene volje.
Ja ću već nekako preboljeti i zaboraviti.
Izbrisati svu ljubav koju osjećam prema njoj,
A onda sam došao kući i vidio da je nema tamo, tada me obuzeo neki strah da je možda već otišla, tražio sam ju kao luđak po cijeloj kući, a onda sam provjerio svoj mobitel.
I taj trenutak kad sam ju ugledao kako pada na koljena, znao sam...
Znao sam da ju nikad neću moći zaboraviti, da ju nikad neću moći izbrisati iz svog srca, ni nju a ni ovu ljubav.
Ne bih je mogao preboljeti ni da živim još sto života.
Ona je tu... Zauvijek u mom srcu poput pečata.
Onog trenutka kad sam ju vidio kako plače i pada, neću zaboraviti dok sam živ.
Shavtio sam da ju ne mogu pustiti, ne bih to preživio.

"Možemo li ići kući?"
Molećivo me upita i ja joj ništa ne odgovaram, samo joj kimnem glavom te je uzmem za ruku i povedem je do auta.
Vozili smo se u tišini i kada sam parkirao auto ispred kuće ona je izišla te odmah produžila u svoju sobu.
I opet me ostavila samog, bez ikakvog objašnjenja.
Ostavila me da prebirem po svojim mislima i da sam čupam odgovore na pitanja, koje ne mogu dobiti od nje.
Još prije par dana sam mislio da će mi ovo biti najljepši Božić ikada, a sada više nisam siguran u to.
Produžim u dnevnu sobu te se bacim na kauč i upalim TV, misli mi okupira utakmica koja se odigrava i tako bar malo pobjegnem od svega.
Ustanem da popijem vode i onda ju sretnem u kuhinji.
Nisam se nadao da ću ju sresti tako brzo, očekivao sam da ću ju čekati cijeli dan i izvlačiti iz nje sve ono što me zanima.
Pogleda u mom pravcu pa mi se i nasmije, ničim izazvana.
Jebi me ako je ovo dobro.
Uzvratim joj osmijehom ali ništa ju ne pitam, čekam da ona sama krene pričati.
I ovaj put ne čekam puno, sjela je za stol te uzela kavu i cigarete, gledam ju kako povlači dim cigarete i pomislim kako mi je i to na njoj privlačno.

"Kako ti provodiš Božić? Mislim gdje budeš i s kim?"
Zainteresirano pita i dok me gleda u oči.
I tu smo, a taman sam se ponadao da ćemo razgovarati i riješiti sve, a ona je odlučila opet sve ostaviti po strani.

"Pa obično idem kod svojih na ručak, provedem cijeli dan sa roditeljima i sestrom.
Mislio sam da bude tako i ove godine ako se ti slažeš, moja majka je izrazila želju da te upozna."
Kažem joj malo prebrzo, i zar sam morao baš reći da ju  moja majka želi upoznati.