SARAH ✔

Moraš ih pustiti

Iz dubokog sna budi me vrisak toliko glasan da je probudio i susjede, ma šta susjede, razbudio je pola grada siguran sam.

"James molim te kaži mi da sanjam, molim te kaži mi....
Kaži mi da ovo nije istina James!"
Uspaničenim glasom mi govori dok plahtu povlači skroz do brade.
Suze joj idu niz lice i gleda me kao nekog silovatelja, gleda me kao najgoreg neprijatelja.
"Kako si mogao... Kako si samo mogao James, vjerovala sam ti a ti si ovo napravio."
Kroz suze mi govori i samo malo povuče plahtu, valjda da se uvjeri da je gola.
Odmahuje glavom lijevo-desno kao da ne vjeruje pa ponovno navuče plahtu i pokrije se preko glave.
Protrljam lice rukama pa posegnem prema njoj i skidam plahtu s njene glave, a ona se odmiče.
"Ne diraj me James, ne približavaj mi se."
Njene riječi gađaju točno u srce, njene riječi me šamaraju i tako prokleto bole.

"Sarah."
Zazovem je tiho dok se ona trese.
"Sarah!"
Viknem malo glasnije i nadam se da će pogledati u mene.
Okrenula je glavu od mene i ne želi me pogledati.
Zar mene da ne pogleda, zar mene nakon svega?
"Nije se ništa dogodilo Sarah... Ništa nije bilo između nas noćas."
Tiho joj pričam iako me ne želi pogledati, iako šmrca i plače znam da me čuje.
Ne odgovara mi ništa, ma ni jedna jedina riječ sa njene strane i tako prokleto boli ta njena tišina.
"Pogledaj me k vragu, samo me pogledaj!"
Vrisnem dok joj se i dalje pokušavam približiti, pokušam uzeti njenu ruku a ona me odgurne.
"Ne vjerujem ti James... Ne vjerujem ti ni jednu jedinu riječ."
Baci mi teške riječi u lice, udara me s njima a da to i ne zna.
"Zašto sam ja onda gola James? Zašto sam u tvom krevetu, i uz to sve ti si samnom tu, te ni ti nemaš odjeću?"
Upita me čvrstim glasom dok se suze slijevaju niz njeno lice.
"Odgovori mi... Samo mi odgovori."

Odmičem se od nje te sjednem na krevet, rukama se oslonim na svoje noge i duboko udahnem.
Kako sam mogao biti tako glup, kako nisam otišao spavati u  drugu sobu kako!?
I kako se jebem ti ničega ne sjeća?

"Ništa se nije dogodilo vjeruj mi. Malo... Samo je malo falilo ali ništa se nije dogodilo."
Smirenim glasom joj pričam jer želim da osjeti smirenost u mom glasu, a ja sam sve samo ne smiren. I Kriste ni sam ne znam od kuda mi ovoliko strpljenje.
"Zar je moguće da se ne sjećaš baš ničega, zar si toliko popila da nisi bila svjesna?"
Upitam ju dok buljim u pod svoje sobe.

"Ne... Ja se ne sjećam James, probudila sam se gola u krevetu s tobom, sa tvojom rukom prebačenom preko mog trbuha.
To je sve što znam."
Šmrcajući mi odgovori.
"Što se onda dogodilo James, kako sam dospjela gola u tvoj krevet?"
Traži objašnjenje, i što da joj sad kažem... Da joj kažem kako sam skoro bio unutra, da sam osjetio njenu vrelinu i da sam stao.
Da joj kažem da ni sam ne znam kako sam se zaustavio ali jesam.
I upravo ću to i učiniti. Sve... Sve ću joj reći pa onda što bude.
Počnem ispočetka kako smo krenuli plesati i kako smo se počeli ljubiti.
"Sudjelovala si Sarah, uzvraćala si mi poljubce, strastvene poljupce...
Uzdisala si i stenjala u moja usta i znaš što još.... Omotala si noge oko mojih kukova i onda si....."

"Dosta! Prekini više, ne želim te slušati."
Vikne bacajući jastuk prema meni.

"Slušati ćeš me i te kako ćeš me slušati djevojčice."
Kažem malo grublje iako ne želim biti grub.
Nastavim joj pričati sve do jednog detalja, pa i onog kako je vrh moje kite dodirivao njen ulaz i kako sam stao sa svime.
Pokrila je rukama uši da ne čuje ali uzalud, pričao sam prilično glasno.
"Tko si ti? Ja ne poznajem takvog Jamesa... Tko si ti!?"
Svojim pitanjem probudila je u meni sve ono što se nakupljalo pa od kada sam ju prvi put ugledao.
"Tko sam ja!? Želiš znati tko sam ja!?"
Viknuo sam i ustao sa kreveta i krenuo šetati po sobi.
Nije me bilo briga što sam u boksericama... Ne više....
"Pa sada ću ti reći tko sam ja djevojčice!
Ja sam onaj koji je izgubio tlo pod nogama kad sam te prvi put ugledao, ja sam onaj koji je prevrnuo nebo i zemlju samo da ti život spasi.
Ja sam onaj koji te nije napuštao ni na tren dok si ležala u bolnici, a nemaš pojma kako mrzim bolnice i njihov miris. Imam strah od bolnica ali me to nije spriječilo da bdijem nad tobom i noć i dan, te čekam kad ćeš otvoriti svoje lijepe oči.
Ja sam onaj koji je stalno tu za tebe, ja sam onaj kojem je stalo do tebe."
Govorim glasno pogledavajući u nju, dok ona sjedi na krevetu sa plahtom koju čvrsto drži ruka ispod svoje brade.
Nikada me nije vidjela ovakvog i znam da se plaši ali dosta mi je svega.
Ne mogu više ovako... Ne mogu ovo više držati u sebi, pojesti će me živog.
"I znaš li tko sam još!?
Ja sam onaj koji je prošao s tobom kroz tvoje noćne more, ja sam onaj koji već dva mjeseca čeka da zaspiš, pa se onda uvuče u tvoj krevet i grlim te cijele noći, dok se molim da se ne probudiš i uhvatiš me.
Nemaš jebene noćne more kada sam kraj tebe,  i nije me bilo briga što nisam spavao, samo mi je bitno da si ti dobro i budeš dobro.
Evo priznajem ti to sada, možda nisam trebao to uraditi ali jesam. I ne kajem se, nisam Sarah, jer više nemaš more, dok si ti spavala ja sam te promatrao i bilo mi je to dovoljno.
Gledati tebe dok bezbrižno spavaš moje srce je bilo puno!"
Lupajući šakom u prsa govorim gledajući u nju, i Bože... Boli me gledati je ovakvu na smrt preplašenu  i uplakanu ali moram nastaviti, moram joj reći što mi je na duši jer ja ovako više ne mogu.
Udahnem duboko par puta jer previše glasno pričam a i srce mi toliko lupa da ga osjećam u glavi.

"Tko sam ja!?
Ja sam čovjek kojem je stalo do tebe i više nego možeš zamisliti Sarah.
Ja sam onaj koji te voli... Jesam jebo te, jesam!
Volim te toliko da pomislim da ću puknuti od ove ljubavi koju osjetim za tebe."
Na ove riječi se trzne i pogleda u mene.
"Nemoj Sarah. Da se nisi usudila prekidati me i poricati.
Znam da i ti osjećaš isto, vidim kako se opustiš na tren u mom zagrljaju, osjetim kako zadrhtiš kad sam u tvojoj blizini.
Vidim kako me gledaš u pojedinim trenutcima a već kasnije me guraš i bježiš.
I ovo sinoć što se dogodilo nije se dogodilo samo mojom krivicom, mada mislim da uopće ne bi trebali osjećati bilo kakvu vrstu krivice.
Uzimao sam sve što si mi do sada davala, skupljao sam tvoje osmjehe kao najvrjednije blago, tvoje poglede, tvoje zagrljaje....
Sve sam uzimao i čuvao, to me i hranilo da ovoliko izdržim.
I nek sam proklet što ću ti ovo reći ali moram i oprosti mi zbog toga.
Moraš ih pustiti.... Moraš ih pustiti da počivaju u miru.
Oni bi htjeli da je njihova majka sretna i nasmijana, još ih nisi pustila a moraš djevojčice.
Patiš i njih i sebe.
Misliš li da su oni sretni gore kad vide tebe takvu? Nisu Sarah.... Rastrgani su između dva svijeta....
Znam da te boli, znam da patiš, prošla si i previše toga i za pet života.
Pusti ih i dopusti meni da budem uz tebe, pomoći ću ti i voljeti te beskrajno.
Nisi bez razloga preživjela Sarah, nisi bez razloga ostala na ovom svijetu i zaglavila baš samnom.
Pusti ih da odu... gušiš sebe, gušiš njih....
Oprosti mi što ti ovo govorim ali morao sam ti reći.
Ugušio bih se da nisam djevojčice, i rekao sam ti maloprije i evo sada opet ponavljam, volim te tako te jebeno volim!
A voliš i ti mene... Osjetio sam to sinoć dok si me ljubila, osjetio sam to dok si prste provlačila kroz moju kosu i zazivala moje ime.
Osjetio sam Sarah... I ako znam išta na ovom svijetu, to je da u tebi ima ljubavi i previše.
Samo se plašiš i odbacuješ je...."

Pogledam ju i znam da moram izići odavde, zastanem na sredini sobe te se okrenem još jednom prema njoj dok ona gleda zamnom.
Nemam joj više šta reći, sve je već rečeno ali ne i dovršeno.
Zatvorim vrata za sobom a sam Bog zna koliko mi je ovo teško, koliko mi je teško ostaviti nju samu u onakvom stanju, ali moram.
Sad mi samo preostaje čekati i boriti se sa svojim mislima, nadati se sretnom završetku jer ja na manje ne pristajem.

******

Uf.... Malo mi bijaše teško dok sam pisala ovaj nastavak.😔😔
Sta vi mislite drage moje?😗😗