SARAH ✔

Nisam ih spasila

Osjetim nesto hladno na svom licu, naglo se trgnem  i otvorim oci.
" Zelim ih ubiti." Te rijeci odzvanjaju mojom glavom. Zelim ih utisati, zelim da ovo vec jednom prestane.
Pokusam se sabrati, povratiti svoje misli ali te rijeci su u mojoj glavi.
Kroz daljinu cujem kako netko doziva moje ime, taj glas zvuci strasno uplaseno i zelim odgovoriti da sam dobro. Zelim reci da je sve u redu, ali moje usne ne suradjuju.
Osjecam samo strasnu hladnocu po cijelom tijelu, i te rijeci koje nikako da prestanu odzvanjati u mojoj glavi.
"Ne mozes ih ubiti." Sjecam se svojih rijeci prije nego me obavila tama.
Ne mozes ih ubiti jer ih nema vise.
Ne mozes ih ubiti jer oni nisu nista krivi. Bili su moji dusom i tjelom, dok ih Bog nije uzeo k sebi.
Ljuta sam na sebe, ljuta sam i na Boga trenutno zasto me ostavio zivu na ovom svijetu.
Ljuta sam i na one sto su me tijesili i govorili kako su oni sada na boljem mjestu. Ne pate i nista ih ne boli. Ljuta sam na cijeli svijet.
Boli me. Previse me boli.
Boli me sto sam ostala sama, boli me otvorena rana na mojoj dusi.
Kazu vrijeme.... Vrijeme lijeci. Kurac vrijeme. Nek zajebu za to vrijeme.
Prosla je vec jedna cjela godina i jos sest mjeseci je proslo. A svakim danom je sve gore. Svakim danom sve vise boli, svakim danom sve vise pece.
Sjecam se svega kao da je bilo jucer, slike lete ispred mojih ociju a ne mogu ih izbrisati.
"Doci ce netko tko ce izbrisati sve tvoje suze, odagnati svu tvoju bol i tugu."
Sjetim se rijeci one gospodje iz Afrike.
"James." Pomislim na njega ni malo svijesna da sam to rekla na glas.
Osjetim kako me necije ruke povlace u zagrljaj, osjećam toplinu necijeg tijela na svom licu.
Zaklopim oci i udahnem duboko.
Ovo je James osjetim po mirisu da je on. On je tu da me smiri, on je  stalno tu uz mene.
Sigurna sam, tu sam sigurna, u njegovim rukama.
" Hvala Bogu Sarah." Dopiru rijeci do mene.
Kao da se budim iz nekog transa,
otvorim oci i prvo sto vidim da on nema majicu.
Zasto nema majicu jebo te!?
Zasto sam ja naslonjena na njegova gola prsa?
Kriste Boze!
Tek sad postajem svijesna svega oko sebe.
A sto sam radila i gdje sam bila do sada??

Moram se odmaknuti od njega. Moram nekako ali kako?
Vec su se suze nakupljale u kutevima mojih ociju, strah zavladao mojom tijelom.
"Mozes li me malo ostaviti samu?"
Prozborim tiho boreci se sa suzama.
Potvrdno mi kimne glavom ne govoreci nista, skupi neke majice po podu i izidje iz sobe.

Kakve on majice kupi? Sta se tu dogodilo?
Pogledam oko sebe i izgleda mi sve na svom mijestu.
Pogledam sebe i prvo sto primjetim da imam musku majicu na sebi. Ovo je sigurno njegova majica, ali kako je na meni? Ja ju nisam obukla...
Zbrka mi je u glavi, kaos nevidjeni.
Namjestim se u polu lezeci polozaj glavu naslanjajuci na jastuk, pitam se kako je njegova majica dospijela tu!?
Sjecam se kuhinje, naseg razgovora i njegovih rijeci.... dalje se nista ne sjecam.
Rukama nervozno trljam lice kao da ce mi to pomoci da se sjetim.
Ali nema smisla, nema smisla da se borim sa svojom psihom, ne suradjemo bas najbolje zadnjih dana.
Zaklopila sam oci i duboko udisala. Iskljucila sam svaku misao u svojoj glavi, moram se odmoriti  fizicki, a jos vise moram psihicki.

Ne znam ni koliko je sati, ni koliko vremena sam provela ovdje sama?
Pogledala sam ovu sobu malo bolje i bila sam uvjerena da ovo ne bi trebala biti moja soba.
Vrata od ormara su otvorena i unutra vidim muske kosulje koje uredno vise na vijesalicama.
To je njegova soba sigurna sam, ali kog vraga me doveo tu?
Ne mislim spavati s njim u njegovom krevetu!
Boze ovo je totalno ludo. Gubim razum.
"Hej jesi bolje?" Iz misli me trznu njegove rijeci.
Okrenem glavu tako da ga pogledam, i ne svidja mi se kako izgleda. Oci su mu umorne, kosa rascupana. Zabrinut je za mene jebo te.
On je zabrinut zbog mene.
Mojim tijelom proleti  osjecaj krivice i bude mi ga bas zao. I dalje stoji na vratima kao da se boji uci unutra, ne zna sto moze ocekivati i u kakvom sam stanju.
" James dobro sam hvala ti."
Kazem da mu bar malo olaksam.
" Udji slobodno. U redu je sve."
Zatvori vrata za sobom i u samo dva koraka nadje se pored mene, ali me ne dodiruje, ovaj put me ne povlaci u zagrljaj. On se plasi, plasi se toga da me dotakne.
" Nisi ni rucala a vrijeme je za veceru. Vrijeme je i za lijekove koje trebas popiti. Mozes li jesti? Donijet cu ti da ovdje jedes ako se slazes? Bojazljivo me priupita.