SARAH ✔

Anđeli čuvari

Već četvrti dan kako je James otišao na turneju, večeras ima još jedan nastup i uhvatim se svako malo kako na you-tube gledam video klipove.
Dani su mi dugi iako sam cijelo vrijeme u bolnci.
A noći... Noći su još duže...
Ne moram vam ni reći da sam kukavica i da ne spavam nikako.
Svaku noć napravim si kavu i uz cigarete dočekam jutro.
Ne odlazim u krevet niti se trudim.
Kukavica znam...
Tješi me samo to što će mali dječak po imenu William biti dobro.
Willy kako ga odmilja zovem, alergičan je na mlijeko iako ni jedna pretraga to ne pokazuje.
Zato su dokotori bili i zbunjeni.
Vjerojatno bih bila i ja zbunjena da nisam imala već takvih slučajeva.
Isključili smo celijakiju, isključili smo tumore i ostale bolesti.
A onda razgovor sa dječakovom majkom puno mi je otkrio.
Isključili smo mlijeko iz njegove prehrane i već treći dan svi simptomi su nestali.
Još par dana će ostati na promatranju i vjerojatno ide kući, uz pravilnu prehranu može se vratiti svom djetinjstvu.

Već sam spremna za odlazak u bolnicu, danas imam pregled kod kardiologa i mučno mi je na samu pomisao.
Mučno mi je zadnjih dana, ne osjećam se dobro.
Ovaj pritisak u grudima ne dopušta mi da normalno dišem, a i ovaj osjećaj što me prati ne znam ni kako bih ga opisala.
Nije to strah, nije to ni onaj oajećaj koji vas prati kao da će se nešto ružno dogoditi.
Osjećam se kao da mi fali jedan organ unutra, kao da mi je netko isčupao nešto i sad me prati ta praznina.
Da rekla bih da sam prazna i pusta.
A zar nisam takva već pa sada će dvije godine?
Već dvije godine mrtva živim, mrtva hodam.
Dvije godine kako su me napustili, zar nisam prazna cijelo ovo vrijeme?
I mislim da je ovaj osjećaj zbog toga što se bliži godišnjica.
Još jedna... Svaki dan živim sa njihovim slikama glavi.
Ali taj dan... Bojim se da neću biti sva svoja...

Ispijem zadnji gutljaj kave, pitaj Boga koja mi je ovo po redu od sinoć, te uzmem svoje stvari i iziđem vani.
Maco me dočeka nasmiješen i pojma nemam kako se ovaj muškarac može toliko smijati, ali uzvraćam mu na isti način.
Razgovor s njim na putu do bolnice, odvlači malo moje misli u drugom smjeru.
Marco baš zna nasmijati i zabaviti.
Pozdravljam se s njim te izlazim iz auta i ulazim bolncu.
Prvo odlazim u sobu gdje leži mali Willy i iskreno da kažem, vezala sam se za ovog malog dječaka plave kovrčave kose.
Izgleda kao oni mali anđelčići na onim slikama.
"Hej mali kako se osjećaš jutros?"
Upitam ga odmah s vrata i nasmijem se, ovaj dječak me tjera na smijeh.
"Puuuno bolje teta Sarah, puno bolje."
Odgovara mi dok mi širi svoje rukice i ja sjedam na krevet i povlačim ga u zagrljaj.
"Pa to je dobro Willy, sada ćeš svakog dana biti još bolje i bolje. I ako me budeš slušao više te neće boljeti trbuh."
Pričam mu tako da me razumije, samo koliko me može razumijeti djete od nepune četiri godine.
Kako da shvati da neće moći piti mlijeko, jesti puding, kolače....
Iako mislim da će ovo proći, mislim da to nije trajno već samo privremeno.
Ali to će pratiti prvenstveno njegova majka pa zatim i ostali doktori.
"Willy ja sad moram krenuti do ostalih doktora i poslije ću se vratiti.
Gladim ga po plavoj kosici dok mu pričam, a on sav veseo i razdragan zbog mojeg ustupka.
"Može teta Sarah, onda ćemo se poslije igrati, može li?"
Gleda u mene sa molećivim izrazom na licu.
"Ma naravno da hoćemo, što god poželiš."
Osmjehnem mu se još jednom iako u grudima imam sve veći pritisak.
Onaj osjećaj nikako da popusti, da prođe.
Nisam ni spavala već par dana, možda je sve od umora, više mi ni šminka ne može prekriti podočnjake.

Dan mi prolazi neuobičajno brzo, već je noć i to odavno. Između igre sa malim anđelom i razgovora sa doktorima te ponudom za posao.
Da... Dobila sam ponudu da se zaposlim tu.
Šanse za to su jako malene ali dali su mi par dana da razmislim.
Tko bi mogao odbiti ovakvu ponudu, sigurno nitko pametan ali ne i ja.
Znam da se ovdje neću zadržati, a i papire je pakleno teško dobiti.
Uskoro je godišnjica i ja moram napustiti Ameriku.
Moram zatvoriti ovo poglavlje života i sama sa sobom donijeti odluke.
Moram napustiti i Jamesa, muškarca koji je toliko toga učinio za mene i još uvjek čini.
Razumijeti će, shvatiti će me.
Moram prvo popraviti sebe da bi mogla nastaviti živjeti a to ovdje ne mogu.

"Kolegice Sarah da li ste dobro?"
Dopire glas do mene ali ja nemam snage da mu bilo što odgovorim.
Gušim se, pritisak u mojim grudima postaje ne izdrživa bol i imam osjećaj kao da ću se raspasti svakog trena.
O Bože što mi se to događa, mislim u sebi dok se borim samo za jedan udah, osjećam kapljice znoja kako klize niz moja leđa, svjesna sam i svih doktora oko sebe i borim se svom snagom ali ne mogu, ne više.
Proždire me ova tama i vuče za sobom na dno, prepuštam se tom crnilu i više ne osjećam ništa.

Osjetim toplinu nečijeg tijela, osjećam kako me nečije ruke stišću.
Kapljice rose padaju na moje lice i osjećaj je tako blažen.
Sanjam... Ja opet sanjam...
"Hajde Sarah otvori oči molim te, nemoj sada odustati, toliko toga si preživjela i nemoj sada pasti.
Zbog mene Sarah, ne budi kukavica jer to nikad nisi ni bila."
Tiho kao šapat čujem nečije riječi, a meni je tako lijepo ovdje gdje sam sada, ne želim otvoriti oči.
Ove kapljice rose što osjećam na svom licu, kao da me liječe, ove ruke što me stišću su melem za moje izmučeno tijelo.
"Ne smiješ! Jesi li me čula?
Ne smiješ sada otići i ostaviti me, ne bez pozdrava, ne bez poljupca čuješ li me!?"
Zašto glas ove osobe zvuči očajnički, zašto kada je meni ovako fino.
Ništa me ne boli... Samo kad bi znao kako se osjećam sada nikada me ne bi zvao i budio ovaj glas.
"Ne smiješ... Jebo te ne smiješ."
Čujem te riječi pa osjetim nešto na svojim usnama.

Polako otvaram oči i kroz maglu ugledam sjenu muškarca iznad svoje glave.
Sve mi je tako mutno i pomješano, ne znam ni gdje sam.
Prostorija je mračna, ali sad već jasnije vidim, želim nešto reći jer vidim da ova osoba još nije primjetila da sam budna.
Osjetim njegov dah na svojoj bradi, njegov miris...
To je James... Od kuda on ovdje?
Pokušam nešto reći ali usta su mi suha, grlo mi je kao pečeno.
Što se dogodilo i gdje smo?
Podignem ruku i potražim njegovu.
Moram mu dati do znanja da ne mogu pričati a ja moram znati što se dogodilo?
Onog trena kad sam rukom dodirnula njegovu, podigao je glavu i svojim rukama obujmio moje lice.
"Hvala Bogu Sarah!"
Sa olakšanjem izgovori te se podigne i upali malu lampu pored moje glave.
"Vode..."
Izgovorim nekako a iznutra gorim.
Uzima čašu i prinosi je mojim usnama te mi pomaže da otpijem bar gutljaj.
Kako voda klizi niz moje grlo tako me peče kao da me vatrom netko pali.
Doktor se pojavi na vratima bez da imam pojma kad ga je James i pozvao.
"Dobro došla natrag kolegice. Opet! Ovo je drugi put da vas vraćamo iz mrtvih, samo ovaj put smo jedva uspijeli.
Znam da ne možete govoriti to je zato što smo vas intubirali. Opustite se i pijte samo vodu, i jedite laganu hranu i to će proći brzo."
Izgovara nježnim glasom, dok stoji pored mene a James je iza njega.
"Ali vaše srce kolegice... Vaše srce je bilo stalo, vi ste bili mrtvi skoro pet minuta i onda se dogodilo čudo.
Srce vam je počelo opet blago kucati, jedva sam čuo a i na monitoru otkucaji nisu bili obećavajući ali ja sam znao da si preživjela i ovaj put.
Vi baš imate dobre anđele čuvare kolegice."

Na zadnje riječi se trznem i znam... Ja znam što moram učiniti.
Doktor nas napusti kad se uvjeri da je sve u redu, a James nervozno hoda i rukama prolazi kroz svoju kosu.
Pitam se kada je i kako stigao za toliko malo vremena, pogledam na sat i vidim da će skoro svanuti.
"James."
Pozovem ga tiho, na što on u par koraka dođe i sjedne kraj mene.
" Ja moram kući."
Promucam nekako dok mi u glavi odzvanjaju doktorove riječi.

*****

Diva...

Evo ga lipi moji!
Lagano se bližimo kraju, još par poglavlja i gotovo.
Ljubim vas svih😗