Vidjeti mrtve |✓

2. dio

Gurnula sam vrata knjižnice tolikom silom da su udarila u zid. No, nisam na to obratila pažnju nego sam žurnim korakom krenula prema policama sa knjgama.

"Hej! Tko to lupa vratima? Koliko puta moram.. Smrt?" Okrenula sam se i vidjela Wen. Ona je Sakupljačica duša, ali već stoljećima čuva ovu knjižnicu.

"Zdravo Wen." Pozdravila sam je.

"Oohhh nisam vas očekivala. Niste ovdje bili već stoljećima." Stresla je glavom prijekorno. "Nije ni čudo što su knjige prašnjave."

Okrenula sam očima na to.

"Nego." Pljesnula je rukama. "Kako Vam mogu pomoći danas?" Rekla je sam širokim osmijehom.

"Hm....tražim nešto. Reci mi, imaš li možda neku knjigu o...kako da to složim.." razmišljala sam.

"Oooo čemu?" Podigla je obrvu.

"Ima li možda kakva knjiga o osobama koje vide duše?" Upitala sam na što me čudno pogledala.

"O osobama misliš na...ljude?" Upitala je nesigurno.

Pucnula sam prstima. "Dap. To."

"Mogu ti pokazati dio sa knjigama o nekromantima." Rekla je i krenula no zaustavila sam je.

"Ne. Nisam imala njih na umu." Rekla sam nervozno.

"Nego što? Znaš da nije moguće da nas itko od živih vidi zar ne?" Rekla je i pogledala sam u tlo.

"Pa o tome...."

"Što ste napravili?" Upitala je i podigla sam glavu.

"Ja? Kako misliš što sam ja napravila? Ni ne znaš o čemu govoriš Knjižničarko te bih ja na tvom mjestu skratila jezik. Reci mi, kada sam ja ikad napravila grešku u ičem što radim?" Suzila sam oči na nju.

"Er...kad već pita-" započela je i prekinula sam je.

"To je bilo retoričko pitanje, a to smo dogovorili da više ne spominjemo." Rekla sam ošto, te je ona pokušala spriječiti smijeh.

Ughhh....

"Znaš što? Nema veze. Idem sama nešto pronaći." Rekla sam i prije no što je imala vremena odgovoriti, nestala.

Pojavila sam se u tamnom kutu knjižnice ispred police s knjigama. Počela sam uzimati knjigu po knjigu, listajući po njima sve dok nisam odustala. Ovo je beskorisno.

Udarila sam čelom o zid i teleportirala se van knjižnice.

Okrenula sam se i našla se u dnevnom boravku svoje kuće. Bacila sam se na kauč i stavila ruke na lice. Od kad sam zadnji puta vidjela onog dečka, što je bilo prije par sati, stalno sam pokušavala pronaći nešto o njemu. To jest o tome što on jest. I još ništa.

Doslovno ništa.

I znala sam da je za to samo jedno rješenje. Moram mu dati posjet. Ako itko išta zna, to je on. Iako je za to malena vjerojatnost.

Zatvorila sam oči i duboko udahnula. Kad sam ih otvorila odlučila sam popiti nešto. Odšetala sam do kuhinje i natočila čašu vode.  Nakon što sam je iskapila, stavila sam čašu u sudoper i okrenula se, izlazeći iz kuhinje.

Sad je vrijeme za odgovore, barem se nadam.

Okrenula sam se oko svoje osi te sam se našla na samom kraju grada. Napravila sam zbunjen izraz lica. Pogledala sam uokolo sve dok nisam uočila figuru na klupici, kod parka malo dalje. Kako sam prišla bliže vidjela sam nekoliko bijelih figura oko njega. Ispustila sam isfrustrirani uzdah.

Nisam li im rekla već prije da ga ostave na miru? Nikad ne slušaju.

Laganim koracima, neprimjetno sam se približila dok nisam bila udaljena svega par metara. Glasovi upornih duša su šumili toliko da sam stavila ruke na uši.

Na sekundu sam se pitala kako on to može izdržati, sve dok nisam vidjela da ima slušalice u ušima. Na svu sreću duše ne mogu djelovati na materijalne stvari dodirom.

"Kakva je to buka? Što sam rekla o maltretiranju jadnih ljudi?" Zavikala sam ljuto na što je žamor prestao.

"S..Smrrt.." jedan je prošaptao. Nova duša, čini se.

"Ali Smrt! On nas čuje! Vjerujte nam! Vidi i čuje!" Rekla je jedna stara duša. Suzila sam oči na njega.

"Čovjek da vas vidi i čuje? Pa šta ako je ta absurdna stvar istina! To ne znači da ga morate slijediti i maltretirati čim ga uočite! A sad crta ili znate što slijedi!" Rekla sam.

"Ali on nam može pomoći." Rekao je on brzo.

"A sa čime to?" Upitala sam i napravila korak bliže.

"Možda sa poslijednjim zadatkom? Onim što trebate napraviti sami? Ne govori gluposti i gubi se. Svi do jednog." Rekla sam i zamahom ruke svi su nestali, odlazeći posvuda na svijetu. Okrenula sam se prema njemu, koji je jos uvijek gledao u pod. Polagano sam došla i sjela do njega.

"Baš si kao magnet za njih zar ne?" Rekla sam s osmijehom i pogledala u njega. No on je još uvijek gledao u tlo.

Osmijeh mi je nestao s lica. Znam da zna da sam tu.

"Nepristojno je ignorirati me. Pogotovo kad sam ti već pomogla po drugi puta. Zato ti je bolje da podigneš tu šuplju glavu i pogledaš me."

No on je samo podignuo glavu, i pogledao u stranu, dalje od mene. I počeo zviždati.

Zviždati.

"Ughh.... iritantan čovijek" ispukala sam mu slušalice rukom iz ušiju. Glava mu se u trenu okrenula prema meni i gledao me raširenim očima. Gledao me par sekundi, sve dok nije shvatio što radi.

Za to vrijeme ja sam gledala u njega još u transu kad sam vidjela njegove oči.

Gotovo su zlatne.

Trgnula sam se kad je naglo ustao te sam ga munjevitim pokretom ruke vratila na klupicu.

"No no. Ne tako brzo."

Odjednom sam osjetila bol u ruci kad mi je nenadano izvrnuo dlan.

"Tko si ti i što hoćeš od mene?" Prosihtao je dubokim glasom.

"Prvo mi pusti ruku pa ćemo onda napokon razgovarati." Suzila sam oči na njega te mi je pustio ruku. Napravila sam par okreta šakom, malo bolna ali je sve vidno u redu.

Uputila sam mu još jedan ljut pogled, osjetivši val nervoze pod mojim crnim očima.

"Čini se da si me napokon prestao ignorirati." Rekla sam sa poluosmjehom.

Okrenuo je očima.

"Ponovno te pitam. Tko si i tko hoćeš?" Ponovno je upitao. Morat ću se naviknuti na njegov glas.

"Ako se ne varam čuo si već od duša, usto to nije ni toliko važno."

"Smrt? Jedan je spomenuo smrt." Rekao je i oči su mu se malo raširile.

"Oooohh dečko ipak nije gluh."

Lice mu je poprimilo neutralan izraz.

"Što god da hoćeš od mene ja to nemam. Niti me  ne zanima." Rekao je i ponovno ustao prije no što sam ga uspjela zaustaviti.

"Ne tražim ništa. Samo odgovore." Rekla sam ustajući.

"Neznam ništa. Kloni me se." Rekao je oštro i počeo hodati na drugi kraj ulice.

Zlobni smješak se popeo na moje lice.

Vidjet ćemo o tome. Vidjet ćemo.

*****
Mišljenje?