Vidjeti mrtve |✓

5. dio

Popravila sam majicu koju sam imala na sebi i posegnula za češljem. Brzo sam svezala svoju sad tamnosmeđu kosu u visok rep. Zamišljajući njegovu facu, na licu mi je izbio osmijeh.

Pitate se što radim?

Idem posjetiti jednu osobu. Osobu koja ima neobičnu sposobnost za privlačenje duša. Pošto smo već ustanovili da nema šanse da priča samnom u mom drugom 'obliku' bilo je vrijeme da imam tjelesan oblik.

No naravno, prvo sam se trebala presvući da zapravo nalikujem današnjoj osobi. Jer sumnjam da ljudi uokolo hodaju sa ogromnim crnim kaputima do poda sa kapuljačom preko glave.

Wow, nisam bila bez tog kaputa više od pola sata i već mi nedostaje. No dosta toga.

Vrijeme je da se malo zabavimo.

Muahahhah.

Obukla sam jaknu i izašla iz zahoda u kafiću. Čim sam izašla bila sam udarena hladnim vjetrom u lice. Ispljunula sam kosu iz usta i nastavila hodati, dobivši nekoliko pogleda oko sebe.  No nisam se na njih obazirala, tojest pokušala sam se ne obazirati.

Nakon što provedete nevidljivi ljudskom oku kojih tisuću godina bit će vam malo čudno dobivati poglede oko sebe.

I iritantno.

Svejedno, nastavila sam hodati ubrzavši korak. Samo želim proći s ovim tako da više nikad ne moram imati tjelesan oblik. Ikad!

Tko bi rekao da bi prva emocija nakon nekog vremena koju osjećam bila iritacija. Divno.

Kako sam hodala počela sam pogledavati oko sebe.

U daljini sam uočila dvije duše kako pričaju. Malo dalje je bio jedan od mojih grim reapera, koji je hodao za jedom osobom. Ona treba umrijeti za tri minute.

Kako su mi oči prolazile po masama ljudi automatski sam vidjela koliko će još svaka od njih živjeti.

Huh, najstarija osoba će doživjeti sto četiri godine. I završiti tako što će biti dana krivi lijek u bolnici.

Pošto sam u tjelesnom obliku ni duše ni reaperi ne mogu osjetiti moju energiju, tako ni znati tko sam. Ponekad je to dosta zabavno.

Skrenula sam u desno, u jednu drugu ulicu. Ona na svu sreću je bila gotovo prazna. Ljudi me iritiraju. Sa obje strane su sad umjesto zgrada bile kuće.

U daljini sam ugledala bijelu kuću okruženu cvijećem. Bijelim, plavim, crvenim, crnim, ljubičastim... Cvijeće je posvuda. Po dvorištu, prozorima, visi sa terase, tegle obješene po granama drveća oko kuće..

Što?

Naravno, bilo je još čudnije za pojmiti da Travis zapravo tu živi. Travis, koji poznaje jednu jedinu boju. Tojest crnu.

I da, svjesna sam da je crna ton a ne boja. Smirite se!

Tko se uopće brine o tolikom cvijeću?? I još je k tome obješeno po drveću????

Bilo bi sigurno za reći da sam vrlo zbunjena.

Svejedno, polagano sam prišla kući i oprezno hodala po puteljku do kuće pazeći da ne zgazim cvijeće. I vidi, oh divno imaju cvijeće na autu. NA AUTU. Doslovno visi po tegla sa retrovizora.

Mislim da je vrijeme da preispitam svoju odluku.

No bilo je prekasno za preispitivanje jer je moja ruka već pokucala na vrata.

Hvala ruko. Hvala puno.

Ni sekundu poslije vrata je otvorila šesnaesto godišnja cura, koja je izgledala kao da je odtrčala maraton. Podigla sam obrvu.

Iza se čulo vikanje.

"Da?" Pitala je i naslonila se na vrata.

Diana, Travisova mlađa sestra.

"Hej. Je Travis možda tu?" Pitala sam, iako sam naravno znala da je tu. Nisam tolik idiot.

"Dap. Trebaš ga nešto zar ne? Ugh naravno da ga trebaš pitala si za njega što uopće pitam..nego uđi!" Promumljala je i dala mi širok sladak osmjeh.

Kad malo bolje razmislim dal da samo njoj izbrišem pamćenje i pobjegnem dok još mogu? Bojim se za svoju normalnost polako..

Nope, nema odustajanja!

I tako sam polagano ušla, hodajući za Dijanom.

"Traaaavis!" Zavikala je te sam se trgnula od glasnoće. Moji bubnjići!

Au.

"Šta?!" Čulo se od gore. Zvučao je odsutno i potpuno nezainteresirano.

Diana se okrenula prema meni.

"Mah. Odi samo gore. Vjeruj mi kad ti velim da sigurno on ne silazi." Trepnula sam.

"Oke.." Rekla sam oprezno i krenula uz stepenice.

Dobro. Sad samo još trebamo nać njegovu sobu. No sumnjam da će to biti toliko teško.

Kad sam se popela uz stepenice ispred sebe sam vidjela hodnik. Dugačak hodnik. Mračan hodnik. Uspjela sam prebrojiti šest vrata, no samo od jednih se širila ta neobična energija.

Polako sam došetala do njih i otvorila ih.

Te sam se našla s čudnim prizorom. Travis je ležao na krevetu sa samo donjim djelom trenirke, slušalicama u ušima i knjigom iz fizike u ruci.

Knjigom koja je bila naopačke.

Glazba iz slušalica je bila toliko glasna da sam je čula do vrata, na čiji okvir sam se naslonila.

Dal da čekam da me sam primjeti ili da nešto iskomentiram?

Hm..ili mogu iskoristiti trenutak da pogledam po njegovoj sobi. Naravno, kao što je očekivano dosta je..neuredna. Što sam se uopće pitala. Sobom se širio cvjetan miris, kao da je netko pošpricao previše osvježivača zraka.

U što sam se ja to uvalila?

Kad mi je dosadilo čekanje okrenula sam očima i odlučila se za komentar.

"I koja je fora cvijećem vani? Usto, knjiga ti je naopačke." Rekla sam. I da vam velim, trebali ste biti tu da vidite reakciju.

Knjiga je odletjela u zrak na pod te je on u sekundi ustao iz kreveta ogledavavši se po sobi. Sve dok mu oči nisu stale na meni. A što sam ja napravila?

Nasmiješila se.