Vidjeti mrtve |✓

12. dio

Stojim ispred mrtvog tijela.

Ništa čudno.

Odlučila sam pogledati oko svakog tijela sa propadajućom dušom u potrazi za doslovno biločim.

Trenutno sam na petoj osobi i još uvjek ništa.

A što je gore većina osoba koje su preminule ranije su već pokopane.

Ovih pet su najnovije. No i one odlaze uskoro.

A što se tiće ostalih, idlučila sam pregledati po prostoru gdje su pronađeni.

"Znaš." Započela je Wen, koja mi se nedavno predružila. "Onaj dečko, koji vidi duše, možda i nije toliko nevin."

Iznenađena sam se okrenula prema njoj. "Što sugestiraš?" Pitala sam ravno.

"Ne uzmi ovo krivo, pogotovo zato jer znam da mu vjeruješ. Ali on vidi mrtve ljude. Tko zna što još može." Slegnula je ramenima i pogledala me. Prema njenom izrazu lica trebalo joj je dosta hrabrosti da ovo izgovori.

"Ti misliš da je on kriv za ovo?" Ako sam i bila ljuta za ono što predlaže sada sam više znatiželjna. Ipak, možda je na nekakvom tragu.

"Nisam rekla da je namjerno. Možda i je. A možda je slučajno. Sigurno si primjetila kako se većina duša nalazi ovdje u okolici? Najviše par gradova daleko?" Pitala je. Kimnula sam ali nisam rekla ništa.

Vjerujem li da je on kriv? Ne baš. Barem ne namjerno.

"Znaš." Započela sam. "Možda jesi na nekakvom tragu."

Ugrizla sam se za usnicu. Misao mi je došla u glavu ali ne znam( A/N evo) kako da je složim.

"Stvarno?" Nije mogla sakriti šok u glasu. "Misliš da bi to mogao biti on?"

Stresla sam glavu uz prazan smijeh. Wen je nesvjesno napravila korak unatrag. " Ne. Ne mislim da je to on. Ali zato nisam rekla da to ne bi mogla biti osoba s moćima."

Wen me pogledala. "Ne misliš valjda..još jedna?"

Kimnula sam. "Ali još svs istražujem."

Wen se okrenula i pogledala prema osobi. Prigrizla je usnu i nazad pogledala u mene. "Mislim da bi trebala razgovarati s njim."

"Sad?"

"Bolje prije nego kasnije. Možda mali sam zna nešto a da to ni nezna." Slegnula je ramenima.

"Ja ću te obavjestiti ako se još nešto dogodi osobno."

"U redu." Rekla sam zadovoljna i nestala.

*****

Štikle su mi klikale po podu kako sam hodala po hodniku škole.

Hodnik je bio prazan na svu sreću.

Polako sam došetala do vrata na kojim je pisalo 'Ravnatelj' i pokucala.

Nisam čekala odgovor nego sam samo ušla.

"Tko..oh." Nasmješio se. "Dobar dan gospodično. Što mogu učiniti za vas?"

Ignorirala sam što je rekao i sjela ispred njega. Čim me pogledao u oči se zaledio.

"Ovako." Kliknula sam jezikom. "Pozvat ćeš Travisa Danielsa u svoj ured te ćeš ga ispričati do kraja dana. Napisat ćeš da je morao doktoru. Nećeš zvati roditelje i obavjestiti ikog osim ostalih profesora."

Kad sam završila trepnuo je i stresao glavom izavši iz transa.

"Uh da naravno. Oprostite, malo sam se zamislio." Nasmješio se i uzeo telefon u ruke.

"Travis Daniels u moj ured. Ponavljam Travis Daniels u moj ured." Poklopio je telefon.

Smjestila sam se u stolcu i prekrižila noge.

Ravnatelj me neugodno pogledao i otvorio laptop.

Dobro. I treba te biti strah.

Nakon pet minuta vrata su se otvorila te je Travis ušao.

Trebala sam prigušiti smjeh. Ravna faca, kožna jakna, onakav hod. Izgledao je kao tipičan 'bad boy'.

Ovo je zlatno.

Čini se da nisam bila dovoljno uspješna u prigušavanju te mu se glava okrenula prema meni. Problijedio je.

Jesi opak.

"Što se događa?" Pitao je zbunjeno. Glas mu je podrhtao te se osmjeh namjestio na mom licu.

"Oh!" Ravnatelj je rekao veselo, valjda oduševljen što više nije sam u prostoriji samnom. "Gospodična je došla po tebe da te odvede doktoru."

"Zašto trebam do-" riječi su mu se ugušile u grlu kad je vidio moj izgled lica. Pogled koji sam mu dala je govorio da ako ne začepi da ću ga staviti deset metara ispod zemlje.

I vjerujte, ja ne dajem prazne prijetnje.

"Zar si već zaboravio?" Naljepila sam sladak osmijeh. Onda sam stresla glavom. "Tipično."

Naglo sam ustala te je ravnatelj poskočio. "Lijepo vas je upoznati." Okrenula sam se prema njemu. "Ali mi moramo ići."

S time sam krenula prema vratima i povukla Travisa sa sobom. Čim su se vrata zatvorila me bombardirao pitanjima.

"Što ti tu radiš? Gdje idemo? Što se upravo desilo? I zašto je ravnatelj po prvi puta u životu izgledao da je sretan što me vidi?"

Okrenula sam očima. "Ti je itko ikad rekao da pričaš previše?"

Travis je stisnuo usne u crtu ali nije više ništa rekao.

Hodali smo po parkiralištu sve dok nismo došli do mog auta. Došla sam do vrata i otvorila ih.

"To je tvoj auto?" Pitao je u šoku. Okrenula sam očima.

"Ulazi unutra." 

Bez riječi je ušao na suvozačko sjedalo i zatvorio vrata.

"Gdje idemo?" Pitao je.

"Dalje od škole." Rekla sam ne pogledavši ga.

"Ali gdje točno? I kako si me točno uspjela izvući iz škole?"

"Ti znaš da mogu ovaj auto zabiti u drvo i izaći bez ijedne ogrebotine? Zanima me što bi se tebi desilo."

Ostatak vožnje je bio tiho.