Vidjeti mrtve |✓

1.dio

Bolnice. Mjesta sa najmanje životne energije. Mjesta iz kojih duše izlaze svakodnevno, da lutaju po svijetu, barem dok ne nađu konačan mir i nastave sa takozvanim životom poslije smrti. Ali sve ovisi o tome što konačan mir za njih jest.

Tako se trenutno nalazim u prostoriji jedne, najveće bolnice u New Yorku. Na krevetu ispred mene leži mlada djevojka, ne više od dvadeset godina. Unatoč godinama izgledala je puno starije.

Rak, grozna stvar od koje bolovati.

Ispružila sam dlan, ni tren nakon na kojem se pojavio crn pješćan sat. Gledala sam pjesak, kako polagano pada, nježno kao prašina. Još tri minute.

Skrenula sam pogled na sat na zidu. Malo iza ponoći je bilo. Moje crne oči su ponovno pronašle djevojku. Kako tužno, umrijeti sam, u hladnoj bolničkoj prostoriji, bez ikog pored sebe.

Na njenu žalost, mene nije briga. Njeno vrijeme je tu. Znam to bolje od ikog, jer sam tako sama odredila, kao i za svaku pojedinu osobu na svijetu.

Možda se to čini bezosjećajno, no nije kao da imam osjećaje. Možda i imam, ne bih znala. Bilo je sigurno par stoljeća, ako ne i tisućljeća od kad sam osjetila žalost za nečiju smrt. Sada, to je rutina. Nešto prirodno. Moj posao.

Smrt. To mi je bilo ime i posao.

Kako je zadnje zrno palo, stavila sam ruku na čelo djevojke. Srčani monitor je počeo luditi, iritirajući moje uši. Polagano, njena se duša uzdigla iz tijela, srebrne niti koje su je nekoć vezale uz tijelo lebdeći u zraku. U desnoj ruci mi se pojavila kosa te sam jednim zamahom prerezala vrpce.

"Što....gdje..." duša se počela nervozno osvrtavati oko sebe sve dok joj pogled nije pao na mene.

"Tko si ti?" Upitala je gledajući u moju crnu pojavu. Osmjehnula sam se pokazajući savršeno bijele zube.

"Smrt." Rekla sam jednostavno. Strah je zračio iz nje.

"S...Smrt? Ne ovo je šala zar ne?" Rekla je nervozno i napravila korak unatrag.

Podigla sam obrvu.

Još jednom je prešla pogledom preko mene. Od moje blijede kože do crne kose i šarenica u očima. Preko sebe sam imala crn kaput koji seže do tla. U lijevoj ruci pješćani sat, koji je istekao, a u desnoj crnu kosu. Odmahnula sam rukama i obje su stvari nestale.

Djevojka me gledala raširenih očiju.

"Na žalost, dijete, ne šalim se. Mrtva si i pomiri se s time." Rekla sam hladno. No da je barem tako jednostavno.

"M..mrtva?" Pogled joj je pao na krevet, u kojem sada leži njeno mrtvo tijelo. Stavila je ruke na usta, da spriječi vrisak. Gledala sam sve bez emocije na licu. Suzdržala sam se od toga da pokrijem uši.

"Da. Mrtva. " ponovila sam te sam se okrenula da odem.

"Ti si Smrt?" Čula sam malen glas iza sebe.
Okrenula sam se prema njoj.

"Kako sam već rekla da."

Pogledala me čudno.

"Mislila sam da....pa da smrt ne izgleda..." pokušavala je stvoriti rečenicu.

"Da ne izgledam kao što? Što si imala na umu? Kostur prekriven kaputom? Zgodnog dečka? Nekog tko vidno izgleda staro?" Upitala sam sa podignutom obrvom.

"Pa...da. mislim, ti izgledaš....mlado." rekla je i kut usana mi se po prvi puta danas podigao u malen osmijeh.

"To je poanta dijete." Rekla sam.

"A...koliko imaš godina? Ako smijem..." upitala je nervozno te sam okrenula očima.

"Nemoj zvučati tako uplašeno,dijete, nije da mogu ubiti,opet. Najgore što mogu napraviti jest poslati te direktno u pakao, što sigurno neću radi par pitanja ljudske znatiželje. I za odgovor na tvoje pitanje, stara sam kao sama Zemlja, ako ne i više. Prestala sam brojati nakon petsto tisuća. Dosadi."