Vidjeti mrtve |✓

3. dio

Hodajući po tvrdom pločniku, moje cipele su radile tup, ritmičan zvuk. Sunce se gotovo do kraja spustilo te je sada nebo bilo lagano ružićasto. Rjetkost je bila, u ovo doba godine vidjeti nebo bez oblaka. No, nije bilo ni potpuno čisto, ipak se pronašao pokoji oblak, sada pozlaćen.

Koliko god vremena prošlo, nikad ne mogu biti ne fascinirana zalascima sunca. Svaki put je drugačije, poput jedinstvene slike. Lijepo, zaista.

Zapuhao je povjetarac i podigao mi kosu u lice. Ugh. Već sam gotovo zaboravila kako je to kad imam tijelo. Zadnji puta kada sam poprimila ljudski oblik bilo je...ni ne sjećam se više. Naravno, ako bi se dosta potrudila mogla bi se sjetiti. No, to sada nije važno.

Noć je polagano pala te sam ubrzala korak, željeći što prije stići do svoje destinacije. Osjetila sam hladnoću u valovima kako se vjetar ubrzao. Nažalost, ovo ne mogu učiniti nikako drugačije nego u ljudskom obliku, jer smrtnici me ne mogu drugačije vidjeti.

Napokon, nakon što se činilo puno više vremena nego što je zapravo bilo, stigla sam do svoje destinacije. Pogledala sam prema malenoj kućici. Trava oko nje je počela zarastati, no ne toliko da izgleda neuredno. Ta trava je zapravo bila ogromno dvorište, koje je kućicu okruživalo. 

Na svu sreću, svjetla u kući su još gorjela. Dobro, nebih je voljela probuditi, jer je tada još više iritantna. Korak po korak, došla sam do vrata, putem upijajući sve oko sebe. Uočila sam par promjena u dekoru. Kupila je još nekoliko vrtnih patuljaka.

Bez čekanja, pokucala sam na vrata.

"Dolaziiim!" Čula sam glas iza vrata, i par sekundi kasnije vrata su se otvorila.

 Na ulazu je stajala visoka djevojka, sa vedrim osmjehom na licu. No čim me vidjela osmjeh joj se promjenio u iznenađenje.

"Mortem?" Upitala je začuđena.

"Hoćeš li me pustiti unutra? Neobično je hladno danas." Rekla sam te je ona još uvijek u transu, stala u stranu. 

Ušla sam u kuću te sam bila okružena mirisom kolačića.

"Hm..nikad prije nisi pekla. Što se promjenilo?" Upitala sam i ušla u kuhinju. Ona je ubrzo iza mene došla.

"Mortem. Što radiš ovdje?" Pitala je i prekrižila ruke preko prsa.

"Hm..Čini se da Phil nije doma zar ne?" Rekla sam, ne odgovorivši joj.

"Nije tu. Nije te bilo godinu dana. Zašto si tu sad?" Malo ljutnje joj se nadziralo u glasu.

"Zar ne smijem posjetiti prijateljicu? Usto rekla sam da ću posjetiti, no?" Rekla sam i namjestila se, te skrenula pogled prema pečnici.

"To je bilo prije godinu dana kada si rekla da ćeš uskoro posjetiti."

"Godina dana, dvije..to je meni kao dan. Usto tu sam zar ne?" Odmahnula sam rukom i nasmješila se. Ona je otpuhnula zrak i namrštila se. Okrenula se i došla do pećnice. 

"Mogla si se barem najaviti nisi li?" rekla je oštro.

"Da ali, nenajavljeni posjeti su najslađi." Rekla sam i nasmješila se, pokazavši zube. Ni ona više nije mogla izdržati te su joj se usne protegnule u osmjeh. Došla je do mene i zagrlila me.

"Lijepo te je opet vidjeti Mortem." Čula sam je da kaže.

"I tebe Ines." Odgovorila sam joj. Naglo me pustila iz zagrljaja i nasmješila mi se.

"Nego, baš kad si spomenula kolačiće..trebam degustatora." Rekla je te je odskakutala do pećnice. Uzevši dvije krpe, otvorila je pećnicu i izvadila kolačiće van.

"Planirala sam pričekati da Phil dođe i proba, ali na svu sreću odlučila si se pojaviti."

"Wow, toliko te strah probati sama svoje kolačiće? Zar me treba biti strah?" Rekla sam na što se glasno nasmijala.

"Ne mislim da si ti ona koja se treba bojati. Nisi ti koja ima Smrt u svojoj kući." Rekla je i stresla glavom, još uvjek smijući se.

"No, nisam toliko loša." Branila sam se.

"Mhm. Što god kažeš Mortem. Koliko ti je trebalo da smisliš to ime?" Rekla je i okrenula očima.

"Zadnji put kad sam provjerila, latinski je bio prije engleskog." Suzila sam oči na nju.

"Da, da. Ajde jedi." Rekla je i dala mi tanjurić sa jednim kolačićem.

Čim sam zagrizla, osjetila sam čokoladu. Puno čokolade.

"Zar ti je tjesto toliko loše da si ga trebala napuniti sa čokoladom?" Pitala sam na što je isplazila jezik.

Sjela sam nazad za stol i dovršila kolačić. Nisu bili toliko loši.

"Nego što te dovodi ovdje, očito nešto trebaš." Rekla je, sada ozbiljna i sjela do mene.

"Ahh ipak nisi toliki idiot." Nasmješila sam se. No ubrzo sam se uozbiljila, sjetivši se po što sam došla.

"Dakle, kao što već sama znaš, ni jedno smrtno biće ne može vidjeti nekog poput mene." Započela sam.

"I zato trebam tvoje mišljenje o nečem."

Sada je izgledala zainteresirano. Ipak,netko lud poput nje, ne govoreći o totalnoj obsesiji o drugoj dimenziji, što je jedan od razloga zašto smo se upoznale, se sigurno zainteresira na svak spomen nekakvog problema koji ima veze s time.

"Ako ipak, netko tko me zbog nepoznatog razloga može vidjeti....zanima me kako. Kako je to moguće." Pokušala sam objasniti nekako. No, ona je po izgledu bila zbunjena poput mene.

Nakon minute je progovorila.

"Ti misliš da te netko može vidjeti kao..Smrt?" Upitala me, po njenom glasu je zvučala kao da msili da sam luda.

"Ne mislim Ines. Znam. Ne idem sada u detalje, nevažno, samo me zanima imaš li ideje zašto je to moguće." Rekla sam već iznervirana.

"Iskreno, za to nisam nikad čula..ni pročitala ni ništa. Naravno, ima svjedočanstva o tome kako su neki ljudi stupili u kontakt sa dušama.." Nije znala što reći.

naravno, sigurno je znala pošto je ona zadnja osoba kojoj bih se ja obratila za informacije o svom svijetu, da sam zapela.

"M..mogu istražiti o tome. Pokušati nešto naći..?" Predložila je tiho. Ovo je probudilo i njenu znatiželju. Kako i nebi, skoro je oduzela život sebi i još par osoba kako bi dokazala da nije luda i da duše uistinu postoje. 

Rekla sam vam, nije najbistrija osoba u nekim slučajevima. (And  the fourth wall crumbles!)

"Radi što te volja." Rekla sam kratko. Što god je planirala reći bilo je prekinuto zvukom otvaranja vrata.

"Ines! Doma sam. Što to..zar si opet pokušala nešto peći?" Na zvuk svog imena glava joj se okrenula prema vratima. 

"Vidimo se uskoro Ines." Rekla sam. Glava joj se okrenula prema meni, no prekasno jer mene više nije bilo tamo. 

Pojavila sam se ponovno u New York-u, nasred uličice da budem preciznija.

Naravno, ovo je bilo potpuno beskorisno. Zašto sam i mislila da mi ona može pomoći? Samo sam si potratila vrijeme. 

Sa kratkim pokretom ruke boja s moje kože je počela nestajati, postajući blijeda. Moja kosa je iz tamno smeđe ponovno postala crna, zajedno sa mojim očima. Više nisam osjetila hladnoću, pošto više nisam bila u tjelesnom obliku. Potpuno iscrpljena, nestala sam s ulica grada, odlazeći u svoj dom, nesvjesna očiju na meni.

*******************************************************+

Tko god ovo čita, hvala! Nadam se da vam se sviđa te nemojte zaboraviti da su svi prijedlozi dozvoljeni!