Vidjeti mrtve |✓

9. dio

Nije me bilo neko vrijeme ali ste preživjeli. Nego, uz ispriku nastavimo od kud smo stali. I kao što sam pitala i u drugim knjigama, što mislite koja bi pjesma najbolje opisala likove?

*******

Stvorila sam se u Travisovoj sobi. Sve je bilo jednako kao i prije, jedino što sad njega u njoj nije bilo.

Prema mom satu još mu je ostalo pola sata. Sastanak s Wen koji sam imala prije par sati dodatno me iziritirao.

Wen je malo istražila po knjižnici. Koliko je god ona stara ni ona nije sigurna koliko ima knjiga u knjižnici zapravo. Ali je uspjela pronaći jednu knjigu koja bi nas mogla navesti na neki trag.

Koliko mi je prepričala što je pročitala ljudske duše nakon što čovjek premine nemaju gdje ići nego van. Ništa ih ne veže za tijelo te je praktički nemoguće da ostanu u njemu.

Osim ako ih nešto ne drži na silu.

Smrt je prirodna. Događa se, ili će se dogoditi svakom živom biću no koliko je staro. Ono što za vrijeme života drži dušu u tijelu jest sam život.

Život je sila, poput malene kuglice energije u prsima koja napaja konce koji povezuju tijelo i dušu. Kako se ta energija troši tako tijelo stari, odumire. Energija se troši, dajući meni energiju za život. To jest i razlog zašto sam ja ona koja određuje koliko pojedinac živi.

Nego, da ne idem u nedogled, u vezi ove teme i svega što se događa ću nažalost morati popričati s nekim- Životom.

Život, moj brat, je moja čista totalna suprotnost. Vjerojatno ga zato toliko i mrzim. On je poput blještave arogantne, iritantne, vesele kugle ega veličine Mjeseca.

Malo mi fali da ga ne udarim svaki put kad ga vidim. Vrlo malo.

Uz težak uzdah još jednom sam se okrenula oko sobe, gotovo očekujući Travisa da skoči u sobu svaki tren. No nije.

Pogledala sam na sat. Dvadeset minuta.

Pa ako sam mu već dala 24 sata, onda ću se i pojaviti kod njega točno na sekundu.

Ovih ostalih dvadeset minuta sam odlučila iskoristiti da malo pogledam po njegovoj sobi. Koliki je idiot možda mu je nešto ispod nosa.

Laganim sam koracima došetala do njegovog radnog stola. Na njemu su ležali natrpani papiri i otvorene knjige. Na vrh papira je bila otvorena bilježnica sa nerješenom zadaćom.

Malen osmjeh mi se povukao u kutu usne. Hm, možda je ipak shvatio ovo ozbiljno. Za njegovo dobro jest.

Okretom na peti sam se okrenula prema njegovom ormaru. Nagnula sam glavu u stranu promatrajući dizajne na njemu. Izgleda staro. Dosta staro. Zapravo me i čudi zašto jednostavno nisu kupili nov ormar, jer iskreno ovaj izgleda kao da će se raspasti svakog trena.

Mislim, ako se raspadne barem će biti komično. Još bolje ako padne na Travisa.

Iz grla mi je izašao hrapav zvuk smijeha. Smrt od ormara. Sad ovo je nešto. Možda ćak promjenim Travisovu smrt u ovo, samo da se mogu kasnije smijati par desetljeća.

Zatvorivši oči osjetila sam već i više nego poznatu promjenu u zraku. Kad sam ih otvorila pronašla sam se u kutu mračne prostorije. Prema stropu sam shvatila da je ovo potkrovlje.

Namrštila sam se i mahnula par puta rukom ispred lica da otjeram prašinu.

Pogledala sam oko sebe i ugledala figuru kako kleči na tlu, poluprazna kutija pored nje.

Ma vidi ti to. Još bi bilo smješnije da je preskočio školu samo da prekopava po ovom pljesnjivom potkrovlju. Jednom udahneš ovaj zrak i već imaš rak pluća.

Malo pretjerujem ali se nadam da shvaćate koliko je zrak ovdje ogavan.

Gledala sam u Travisa na tlu. Još me nije primjetio. Na tren mi se pojavila slika u glavi, kako istrunuo škripav pod puca i on pada kroz njega.

Stresla sam glavu i prigrizla jezik da zadržim smjeh.

"Imaš još sedam minuta." Progovorila sam. I njegova je reakcija bila, komična naravno.

Meni je sve smješno danas čini se.

Travis je poskočio od iznenađenja te je ležao na tlu na leđima gledajući me širokim očima.

Strah.

Dala sam mu širok osmjeh, koji baš nije pomogao njegovim živcima.

"Kako ide potraga?" Pitala sam i sjela navrh jedne kutije. Primjetila sam da na njoj nešto piše.

'Božićne dekoracije'

Prema prašini na ovoj kutiji čini se da nije otvorena duže od zadnjeg Božića.

"Smrt." Progovorio je Travis još zanesen prije nego se sabrao. Pročistio je grlo. "Iznenadila si me."

Podigla sam obrvu. "Ma da?"

Na moj sarkazam sam samo dobila oštar pogled.

Travis je polako ustao s poda u sjedeći položaj. No prije nego je potpuno ustao, uzeo je malenu knjižicu s tla.

"Nisam uspio pronaći ništa osim ovog." Rekao je te mi dao malu kožnu knjižicu u ruke.

"Što je ovo?"

Izgledao je skeptično. "Mislim da je to dnevnik mog pradjeda. Nisam ništa mogao pročitati jer sve piše na latinskom."

Dala sam još jedan pogled knjižici kako sam je okrenula u ruci. Nakon par sekundi sam kimnula. "Dobro."

Pogledao me. "Dobro?"

"Imaš sreće." Rekla sam. "Ako je tu zapravo nešto korisno možda ipak prođeš dobro."

Dobro je znati da ga još plašim.

"A sad." Rekla sam i ustala se s kutije obrisavši prašinu sa sebe s grimasom. "Mislim da bi bilo pametno da ovdje malo počistiš prašinu. Ja nemogu umrijeti a opet sam se skoro ugušila u...ovo ni ne mogu nazvati zrakom."

"A..ako ništa ne nađeš?" Pitao je.

"E pa. Onda." Oblizala sam usne. "Zatvorit ću te ovdje sve dom ne nađeš nešto korisno."

Možda ga i sad samo mogu tu ostaviti.

Podigao je ruke u znak predaje. "Mislim da to nije potrebno."

Okrenula sam očima i nestala.

Kad sam otvorila oči našla sam se u knjižnici.

"Wen!" Dozvala sam. Stvorila se do mene u trenu. Dala sam joj knjižicu. "Pričuvaj ovo. Imam nekog posla."

"Naravno." Kimnula je.

I s tim sam, opet, nestala.