Vidjeti mrtve |✓

10. dio

Posao koji sam imala se za jednom nije ticao smrti. Čak suprotno.

Ticao se života.

Kako sam se pojavila u blještavom predvorju stavila sam ruke na oči. Sve je oko mene bijelo i zlatno i odvratno. Ugh.

"Smrrrrrrt!" Čula sam iza sebe pjevajuć glas. "Što tebe dovodi tu?" 

Maknula sam ruke s oči i pogledala ga. Zlatna kosa, zlatne oči, tamnija put kože.

"Život." Rekla sam ravno.

U sljedećem trenu nisam mogla disati. "Ma kako je moja mala seka?" Rekao je gušeći me.

"Ako me ne pustiš zabiću ti nož u trbuh." Rekla sam potpuno ozbiljna. On se samo glasno nasmijao i zagrlio me još jače. Nakon par sekundi me pustio.

"Ma kako god da je ovo žalosno pretpostavljam da nisi ovdje samo da vidiš kako sam." Rekao je još uvjek se iritantno smješeći.

"Jesi postao pametniji." Rekla sam sarkastično. "I da upravu si."

"Ah." Uzdahnuo je. "Idemo završiti s ovim onda. Što trebaš?"

"Mislim da bi trebali u privatno s ovim. Imaš ured ili nešto?" Pitala sam primjetivši njegove radnike kako nas pogledavaju. Neki su znatiželjni dok mi neki daju zgađene poglede.

Okrenula sam očima.

"Naravno." Rekao je i nasmijao se. "Idemo."

Primio me za ruku te smo se teleportirali u njegov ured.

Bijeli zidovi, zlatni namještaj.

Napravila sam grimasu. "Ovo stvarno treba ponobno urediti."

"Ha. Smješno." Rekao je. "Nego pretpostavljam da si ovdje zbog pisma?"

Kimnula sam.

Prije par dana sam zamolila Wen da pošalje Životu pismo u kojem kratko piše opis problema te da ću ga uskoro posjetiti u vezi toga.

"Dakle...duše. Koje umiru. Zanimljivo." Rekao je i uhvatio se za bradu. "Malo sam razmišljao o tome što je pisalo."

"I jesi li se dosjetio ičega?"

"Ne."

Uzdahnula sam. Mogla sam si i misliti da će ovo biti beskorisno.

"Ali.." podigao je prst u zrak. "Shvaćam da je ovo ozbiljan problem. Te sam odlučio istražiti. Znaš, trag po trag. Krenuo sam popisivati osobe koje su dale život svim osobama čije su duše zapele."

"To čak.." zastala sam. "I nije loša ideja."

Zapravo, mogla bi i ja isto to. "Ja ću napraviti isto sa Sakupljačima. Da vidim vežu li se kako."

Rekla sam. Kimnuo je. Nakon toga smo sjedili u tišini.

"Ovaj" Život je prekinuo tišinu nakon par minuta. "U pismu je bilo nešto spomenuto o dječaku koji vidi duše?" Podignuo je obrvu.

Odmahnula sam rukom. "Još to istražujem."

"Ako trebaš pomoć javi." Rekao je s osmjehom. Kimnula sam i ustala sa stolca na kojem sam sjedila.

"Nego trebala bi ići sad. Imam moguć trag o tom dječaku."

"Može. Ja se bacam na istragu." Namignuo je. I stim sam nestala.

****************

Stvorivši se u knjižnici Wen nisam mogla nigdje naći. Slegnula sam ramenima i počela prekopavati po njenom radnom stolom u potrazi za knjižicom. Našla sam je u drugoj ladici u koju sam pogledala.

"Vrijeme je da i ovo istražim." Promumljala sam.

Teleportirala sam se u svoj dnevni boravak, bacila na kauč i počela čitati.

***************

Nakon kojih sedam sati sam završila s čitanjem. Začudo i nije bilo beskorisno.

Njegov pradjed je većinom opisivao dane sa svojom ženom. Što su radili, pisao svoje misli i šta sve ne. Negdje u drugoj trećini dnevnika je spomenuo da je njegova žena imala nekakve sposobnosti, samo nije napisao kakve. Također je spomenuo kako one preskaču svaku treću generaciju. Taman na Travisa.

Jedino je na kraju dnevnika napisao da je njegova žena ovo cijelo vrijeme bila mrtva. Pa da, to objašnjava neke stvari.

Nakon što sam završila s čitanjem odlučila sam ponovno posjetiti Travisa. Imam osjećaj da bi htio znati neke stvari.

Pogledala sam na sat. Četiri i nešto ujutro. Ne baš toliko rano.

I kao uvjek, stvorila sam se u njegovoj sobi. Sve je bilo u neredu, po običnom. Soba je bila u polumraku.

Okrenula sam se prema njegovom krevetu gdje je spavao. Pola tijela mu je visjelo s kreveta te je malo falilo da padne.

To bi bilo smješno da se dogodi.

Došetala sam se do njegova stola i tamo stavila dnevnik.

Zatim sam se vratila na prethodno mjesto i promatrala ga. Ah. Izgleda dosta umorno.

Zamahom dlana pao je s kreveta na pod stvorivši glasan zvuk.

"Aah!" Zavikao je. Nakon toga je uslijedila psovka uz grunđanje. Povukao se na noge i bacio pokrivače nazad na krevet. Zatim se nazad bacio na krevet.

"Zdravo."

I nakon toga je uslijedio još jedan krih. "Koji-?!" Pogledao je oko sobe sve dok mu pogled nije pao na mene. Upalio je svjetlo. "Smrt?"

"Zdravo." Ponovila sam.

"Zar ti neznaš koliko je sati?" Šaptao je.

Otvorila sam dlan te se u njemu stvorila crna kosa. "Danas ti je zadnji dan."

"O čem ti?" Protrljao si je oči.

"Došla sam ti pokupiti dušu." Rekla sam ozbiljno.

Travis se zaledio. "Š-što sad?"

"Ha." Odmahnula sam rukom i kosa je nestala. "Šalim se."

Travis je izdahnuo. "Skoro sam dobio srčani udar. Jesi ti normalna?"

"Eh."

"Što radiš tu?" Pitao je. "Molim te nemoj mi reći da opet trebam ići tražiti."

Odmahnula sam rukom. "Netrebaš. Nego ti hoću reći da sam pronašla nešto."

"Stvarno?" Pitao je šokiran.

"Dap. Spreman?" Pitala sam.

************

A/N

Bleh.

Yaaaay ljeto!