Vidjeti mrtve |✓

18. dio

Gledam Travisa iz daljine, kako se penje na motor. Pošto mu je kosa i odjeća mokra smatram da se nešto desilo što ga je razljutilo.

Osmjeh mi se popeo na lice na to. No brzo je pao.

Nisam tu zbog njega.

Lea stoji vani na drugom kraju škole, sakrivena iza zida. Promatra Travisa.

Po onome kako se Travis prije ogledao čini se da je primjetio pogled na sebi. Ono što mi se ne sviđa je to da ga je zanemario.

Idiot. Zar ne gleda filmove?

Travis je upalio motor i izjurio s njim dalje od škole. Nisam se obazirala na njega nego sam nastavila gledati u Leu. Njene su oči nastavile pratiti Travisa sve dok nije nestao s vidika. Nakon toga se naslonila na zid i jeziv osmjeh jok se popeo na lice.

Ne sviđa mi se ovo uopće.

Moguće je da je nekako saznala za njegove 'sposobnosti', ako već i prije nije znala. Pa najvjerojatnije ga radi svojom sljedećom metom.

Što radi s dušama još neznam. Ali očito nije ništa dobro.

Što je još gore trenutno imam više stvari koje neznam od onih koje znam. Što god Život radi ne pomaže, pošto nisam dobila nikakve vjesti od njega.

Wen ga obavještava s pismima o čemu se radi većinom. Rekla bi mu osobno ali mi je dosta njegove vesele prisutnosti za sljedećih par stoljeća.

Ne mogu opisati koliko me iritira.

Nego vratimo se mi trenutnom problemu. Sa još uvjek jezivim osmjehom Lea je krenula prema starijem autu koji izgleda više mrtvo nego živo. Ušla je u njega te je i ona ubrzo bila van parkirališta, jedino je krenula u suprotnom smijeru od Travisa.

Suzila sam oči na nju te sam osjetila krila kako mi se miču ispod ogrtača. Nisu često vani ali danas sam ih izvukla pošto je lakše Leu pratiti u zraku nego skakanjem po krovovima.

Teleportirala sam se do knjižnice. Wen, koja je privremeno dobila svoj posao natrag, je skoro skakala od sreće iza svog pulta. Laganim koracima sam došetala do nje i skinula kapuljaču s glave.

"Smrt!" Uskliknula je veselo. "Izgledaš još jezivije s tim na glavi."

Okrenula sam očima. To je i poanta.

"Nego kako ti mogu pomoći?" Pitala me. Dala sam joj ravan pogled.

"U moj kut."

Okrenula sam se na peti i nastavila hodati do moje sofe. Tko god mi je bio na putu se brzo maknuo. Wen nije bila daleko iza mene.

"Sjedni." Rekla sam te se kao i zadnji put sofa pojavila do nje. Wen je sjela i naslonila se.

"Reci." Rekla je sad zvučeći ozbiljnije.

"Kao što znaš opet sam pratila Leu danas." Zastala sam na tren i Wen je kimnula u znak da me razumije. "Ima oči na Travisu. Zašto, još neznam."

Wen je uzdahnula u iznenađenju. "Misliš da zna-"

"Neznam. Moguće." Stresla sam glavom. Ako zna, to moguće još komplicira stvari.

"Mislim da bi ga trebala upozoriti." Wen je rekla. "Da bude na oprezu. Znaš kakvi su ljudi, lako se daju zavarati."

Kimnula sam. "Znam. Zato sam tu. Došla sam ti reći da me mjenjaš na uhođenju."

Wen se lice spustilo. Potapšala sam je po ramenu.

"No no. Ubrzo se vraćaš u knjižnicu. Ja još moram pokupiti neke duše danas. Osim ako i to nećeš umjesto mene."

"O ne." Wen je stresla glavom. "Uhođenje je i previše."

I mislila sam si. S tim sam nestala i ponovno se našla u Travisovoj tobi.

"Zanima me što je to bilo." Započela sam i pogledala na Travisa. Travis koji je sjedio na stolcu kod radnog stola je poskočio u iznenađenju i pao na pod.

"Od kud-gah. Neću ni pitati." Rekao je mrgudno i pokupio se s poda.

Kut usne mi se podigao. Mogu izmisliti novi način za smrt.

"Što je što bilo?" Travis me pitao iziritirano i bacio se na krevet.

"Izašao si iz škole malkice ljut. I iziritiran." Slegnula sam ramenima.

"Ti to mene uhodiš?" Pitao je iznenađeno.

"Ne tebe." Promumljala sam.

Travis je naglo ustao s kreveta. "Jel to ima veze s onim što si mi rekla da sumnjate da sam ja kriv za smrt duša? Jer sam govorio istinu kad sam rekao da-"

"To nema veze s tobom." Prekinula sam ravno. "Barem nije bilo do sad."

Skupile su mu se obrve. "Na što misliš? O čem govoriš?"

Uzdahnula sam umorno. "Se sjećaš o onoj drugoj osobi s moćima? Lei?" Pitala sam ga glupo.

"Sjećam se." Rekao je polako.

"Našla sam je kako te promatra iza škole."

"Što?"

Slegnula sam ramenima. "Prije nego pitaš, ne znam zašto. Samo znam da nije ništa dobro. Pa sam te došla upozoriti. Ako ti priđe ne vjeruj ništa što ti veli. Ako misliš da si u opasnosti.." odužila sam i uzela malenu kožnatu narukvicu iz džepa kaputa. "Evo. Dovoljno me dozvati mislima. S ovim smo povezani. I ne, ne mogu ti čitati misli."

Narukvica se stvorila na Travisovoj ruci te ju je gledao bez riječi.

"Ako je to sve." Ponovno sam oduljila i ne čekavši odgovor nestala.

Vrijeme je da radim i ja malo svoj posao.

*****

A/N

Izabella538 ;) pogledajte njenu novu knjigu. Ako volite kriminalistiku će vas interesirati