Ti nisi ubica,dragi.
Veruj mi kada ti kazem.
Kako znam?
Nemas to u svojim kostima...
Na kraju,lopov lopova uvek prepozna zar ne?
A ti si meni stranac.Ne mogu reci da sam ikada bio osoba koja mari za emocije drugih ljudi i ono kroz sta prolaze,cak sta vise,ne mogu da kazem da sam ikada mario i za svoje emocije...jebiga,valjda godine mucenja i cinjenica da sam sam sebe morao da cuvam,podizem,izvlacim iz sranja i guram napred i napravile od mene ovakvog coveka.
Ljusturu od coveka,zapravo.
Istina,bio sam od krvi i mesa,ali ljudskosti nikad nisam imao.
Da me neko slusa sa strane sigurno bi rekao da prestanem da serem i mislim o sebi kao o bezdusnoj osobi,ali taj neko me ne poznaje.
Ko bi me ikada nazvao dobrom i pozrtvovanom osobom da me je video pre par godina,jos kao klinca, kako mi otac drzi pistolj uperen u celo,spreman da opali samo jer sam mu rekao da je sam kriv sto nas je majka napustila.
Ko bi ikada rekao da sam dobar i pozrtvovan kada ni tada nisam trepnuo od straha,vec sam mu se smejao u lice kao manijak?
Usudili bi ste se da me gledate u oci i slazete tako nesto,a videli ste koliko ludosti imam u ocima?
Ne hrabrosti,ludosti.
Hrabar covek zna kada treba da odustane.
Ja?
Ja sam lud.
Svestan da nisam imao nista da izgubim.
Vec sam sebe smatrao mrtvim.
Znaci,prava smrt bi bila samo promena destinacije.
A takvi su najgori.
Oni nemaju nista,ali uzimaju sve.
Kako znati da si takva osoba?
Pogledaj sebi u oci.
Taj jeziv odsjaj koji vidis u ogledalu,to je to.
Odjaj mrtvila.
Taj odsjaj sam najvise voleo na sebi.
Cinio me je nezaustavljivim.
Ali,sada me je taj isti sjaj plasio kao nikad nista u zivotu.
Jer ga nisam gledao u svojim ocima,vec ocima zene koju volim.
Bog mi je svedok,koliko sam se molio,iako nisam nikakav vernik,da ne ucini nista glupo i da je sacuva dok sam je cvrsto drzao za ramena i govorio da joj je stan verovatno vec sada pun vatrogasaca koji pokusavaju da ugase plamen i da joj je najbolja prijateljica verovatno u tom plamenu,dok me je samo nemo gledala,krvavog lica,rascupane kose i usne rasene u ugli dok se tanak mlaz krvi spustao niz bradu,ometajuci me.
Ne znam kako sam odoleo porivu da je cvrsto zaglim,obrisem krv i tako prelepu zagrlim dovoljno jako da je uvucem u sebe i sacuvam od svih problema koji se desavaju i koji ce se tek desiti,a ujedno i izbrisem sve ruzno sto je ikada prozivela,zacudjen kakve misli mi budi samo dok me gleda tim krupnim ocima.
Nekoliko trenutaka sam uzalud gledao u nju u nadi da procitam bilo kakvu emociju,ali bezuspesno,da bi se u delicu sekunde smenilo nekoliko njih.
Strah.
Bes.
Mrznja.
A potom ono sto me je najvise plasilo.
Mrtvilo.
I onda sam shvatio da je razmisljala upravo o onome sto sam joj precutao,samo da ne bi doslo do ovoga.
YOU ARE READING
Ples sa demonima proslosti(Edited)
RomanceSta mislite da će se desiti kada dvoje,koji su slomljeni u svakom pogledu,dobiju šansu za ljubav? Nataša je za svoj osamnaesti rođendan imala velike planove.Imala je savršenog dečka,roditelje pune razumevanja i najbolju prijateljicu ikada. Ali,kada...