Osjećaj kada nečiji život ovisi o vama. Kada vaša jedna odluka može znatno promijeniti život nečije osobe.
I dalje sam se tresla, držeći nepomično tijelo u svojim rukama. Crvena, gusta tekućina mi se slijevala niz dlanove. Bila je topla no nimalo ugodna, karakterističnog mirisa.
"Hajde, sad će doći.." šaptala sam Louisu, pokušavajući ga održati budnim.
"T-tko?" tiho je upitao, otvarajući jedno plavo oko. Ugrizla sam se za usnicu da odmah neispljunem njegovo ime. Znala sam da se nisu baš podnosili.
"Harry..?" tiho sam rekla, pokušavajući zvučati što nerazgovijetnije.
Njegove oči su se automatski širom otvorile, i pogledao je u mene. Tada sam mu prvi put u očima vidjela strah.
"S-sam ne,m-moramo št-to prije o-otići, on-n je-"
"Sam! Jesi li dobro, što je bilo!?" Louis je bio prekinut nečijim glasom i uskoro sam osjetila pritisak na svojim ramenima te kako me netko pokušava podići.
"Harry, dobro sam! Ali L-louis, gle, moramo ga odvesti u bolnicu." rekla sam, mičući negove ruke sa mojih ramena.
Louis je protresao glavom, cijelo vrijeme gledajući u mene, kao da me pokušava upozoriti. "N-ne, ne u b-bolnicu.."
"Pomozi mi da ga podignem." Harry je zapovijedio, a glas mu je bio čvrst i odrešit. Poslušala sam i pomogla Louisu da sjedne, dok ga je Harry uzeo pod ruku i pomogao mu da ustane. Njegovu ruku sam prebacila preko svojih ramena, pokušavajući mu biti oslonac.
Sjedila sam na stražnjem sjedištu sa Louisom u svojem krilu. Pokušavala sam ga održati budnim, tiho mu govoreći.
"Gdje, onda?" Harry je upitao. I na njemu sam vidjela promjene. Neznam gdje je bio onih nekoliko dana, no bio je vidljivo višlji i jači. Izgubio je onu trunku šaljivosti i neozbiljnosti.
"K-kod mene, samo požuri."
Teta Rose je bila dobra sa tretiranjem bolesnika. Ili samo sa životinjama, neznam, ali jednom mi je pričala kako je izlječila kravu. Ali Louis nije krava..
"Louis, ostani budan.. Hajde, pričaj mi o nečemu.." palcem sam mu gladila obraz, iako je bio crven i sav u masnicama.
"O čem-mu?" bilo mu je teško držati oči otvorene, ali morao je. Nije smio zaspati.
"O bilo čemu.. K-kako ste se ti i Liam upoznali?"
Nasmijao se tiho na to pitanje, ali mi polako počeo pričati.
Slušala sam i poticala ga da govori dalje, sve dok nismo stigli na moj prilaz. Spustila sam mu glavu na sjedište, te sam izašla iz auta, zvoneći na ulazna vrata kao manijak.
"Sam!? Što radiš dijete, trebala si biti doma prije dva sata!" Teta Rose je izašla van u pregači, ali joj se izraz lica odmah promijenio kada je vidjela Harryja kako Louisa iznosi iz auta.
"O Bože.. Što mu je bilo?" upitala je, i sama uzimajući Louisovu nadlakticu, pomažući Harryju.
"N-neznam, samo.. Molim te, možeš li mu ikako pomoći?" upitala sam sklanjajući vazu sa cvijećem sa stola, kako bi što lakše položili Louisa na kauč.
"Naravno, vidjet ću što mogu. Drži mu glavu podignutu, odmah se vraćam!"
Učinila sam kako je rekla.
"Hvala ti Harry.." pogledala sam prema zelenookom dečku, koji je stajao pored nas, prekriženih ruku.
"Kako god.. Bilo bi mu bolje da se oporavi."
Nakrivila sam glavu, nesvaćajući njegove riječi.
"Kako to misliš?"
No nije odgovorio. Jednom je protresao glavom, prije nego je krenuo prema izlazu.
"Vidimo se Sam.." i s tim je zatvorio vrata. Čula sam kako mu koraci postaju sve tiši dok se udaljavao, i nakon par sekundi, paljenje auta.
"Gdje je onaj dečko? Jesi li mu zahvalila?" čula sam tetu Rose kako silazi, noseći nekakvu medicinu sa sobom.
"Jesam i.. Otišao je." slegnula sam ramenima i ponovno pogledala u Louisa, koji se sada napokon opustio.
"Idi se presvuci i opeti, smrdiš na nogometaše poslije utakmice.." teta Rose se nasmijala, sjedajići na drugi kraj kauča.
"Dah, baš ti hvala." zakolutala sam očima sa osmijehom, ponovno polako spuštajući Louisovu glavu na jastuk.
Još sam se jednom okrenula na stepenicama, vidjevši tetu Rose kako mu stavlja oblog na čelo. Ni ona nije imala neko veliko mišljenje o njemu, i činilo se kako sam ja jedina vidjela onu njegovu drugu stranu..
~*~
Spustila sam se niz stepenice, držeći kosu u ručniku kojeg sam zamotala oko glave.
Sjela sam u fotelju, gledajući u tamnokosog dečka kako sada spava na kauču. Jedva sam se primjetno osmijehnula, gledajući kako se zalazeće sunce probija kroz prozor, bacajući zrake na Louisove obraze. Izgledao je smireno, i potpuno drugačije.
"Neznam što vidiš u njemu, dijete.." čula sam nečiji tihi glas iza sebe. Teta Rose je stajala na vratima, naslonjena na dovratak.
"Nerazumijem.. A što nebih?"
Zakolutala je očima na moje protupitanje. Polako je došla do druge stolice i naslonila se u nju.
"Sam.. Poznajem ovog dečka osamnaest godina. Ne tako kao ti, ali čula sam priče i-"
"Nisi li ti ona osoba koja je rekla da nikada nesudim knjigu po koricama?" pogledala sam u nju, tiho govoreći da ga neprobudim. Nije odgovarala par sekudni.
"Sam.. On je več pročitana knjiga.."
"Nije, nego samo letimično prolistana." odgovorila sam, u glasu mi se osjećala trunka ljutnje. Zašto smo pričale o Louisu kao da knjiga? "A to što ljudi nemaju dovoljno vremena da ga bolje upoznaju, nemora značiti da je takav kakvog ga opisuju."
Teta Rose je spustila pogled, tiho se nasmijavši.
"Tebi je stvarno stalo do toga što drugi misle o njemu?"
Trebalo mi je par minuta da odgovorim. Nisam znala što da odgovorim. Jeli mi stvarno bilo toliko stalo?
"Možda." dala sam neizjašnjen odgovor, napuštajući dnevni boravak...
