Kada sam se vratila kući, teta Rose je bila u dnevnom boravku i razgovarala s nekim na telefon. Zvučala je uzrujano, pa sam samo staljala na vratima, slušajući razgovor.
"Zašto misliš da bi otišla? Ima li ikakvih povoda da se vrati??" frustrirano je uzdahnula i provukla ruku kroz svijetlu, kestenjastu kosu. Sjela je na kauč, i dalje držeći glavu u rukama.
"Ne, neće. Zaboravi na to. Čak i ako te vidi, nema šanse da će te prepoznati, a kamoli poći."
Poklopila je i odložila bežični telefon na stol. Vratila sam se par koraka unatrag, praveći se da sam tek sad došla.
"Teta Rose, vratila sam se!" otvorila sam i zatvorila vrata, odloživši torbu.
"Hej mila, kako je bilo?" rekla je, namještajući osmijeh. Lažan. Nešto nije bilo uredu.
"Jesi li dobro?" prišla sam joj i zagrlila je.
"Jesam, zašto?"
"Izgledaš zabrinuto." oči su joj izgledale umorno, a male bore oko očiju malo očitije. "Jesi li dobro spavala?"
Nasmiješila se. "Ma jesam, dijete.. Samo su ponovno zvali ovi iz računovodstva.." zakolutala je svojim svijetlim očima sa osmjehom. Kimnula sam, iako sam znala da laže. Nisam željela ispitivati.
"Kako je bilo? Zabavila si se?" upitala je, dok se poigravala sa laticama cvijeća koji su bili u vazi na stolu.
"Jesam, stvarno. Sky je super, nisam ni znala da ću imati najbolju prijateljicu." sjela sam nasuprot nje, smiješeći se.
"Hoću li moći ostati ovdje? Naravno, ako ćeš me trpiti dok si sama nekupim stančić." nasmijala sam se, i pogledala u tetu Rose. Pogled joj se spustio, ali ga je prikrila osmijehom.
"Naravno Sam."
"Obećaješ?" ponovno sam upitala sa osmijehom. Nije odgovorila. Osmijeh mi se spustio. S kime je to razgovarala?
"Da.. Obećajem.."
~*~
"Hej Louis, Sam je."
Rekla sam kada se naposlijetku javio.
"O, hej Sam." rekao je, a glas mu je bio vedar. Čula sam nekakve glasove u pozadini i udarce.
"Gdje si ti to?" upitala sam i sjela na krevet.
"O.. U studiju. Vježbam." odgovorio je nakon kraće stanke.
"Louis, ti bi još trebao biti u krevetu, a ne udarati ponovno." rekla sam i protrljala čelo. Glupan.
"Znam, ali pobacit ću. Nesmijem, čeka me najveća borba, ionako nisam u kondiciji.." zastao je. "Možeš doći, ako želiš." dodao je.
"Želiš da dođem?" upitala sam, a mali osmijeh mi je zaigrao na licu.
"Ako želiš. Znaš, moralna podrška.." razvukao je zadnji dio rečenice.
"Uredu, doći ću. Da ti donesem nešto?"
"Ne, samo sebe." nasmijao se, i kunem se da sam mu mogla čuti onaj njegov smiješak od milijun dolara "Hajde, požuri se. Uskoro će pljusak."
Kimnula sam i poklopila. Na majicu sam navukla laneni bolero, a na noge obukla crne Conversice. Kosu sam raspustila; nisam je voljela držati zavezanu.
Javila sam se teti Rose i izašla van iz kuće. Nisam još znala voziti auto, ali mislila sam položiti vozački.
Sjela sam na bus broj 12, i čekala da krene. Oblačalo se, Louis je imao pravo.
