Jutro je bilo mirno. Jedini zvukovi su bili cvrkutanje ptica, i vjetar koji se probijao kroz pukotine u daskama.
Otvorila sam oči. Nasmiješila sam se. Louis je spavao, a njegovo je čelo bilo prislonjeno uz moje rame. Mrštio se, i na čelu mu se pojavila mala bora. Lagano sam palcem prešla preko njegovog obraza. Nisam ga htjela buditi a i uživala sam u pogledu. Prešla sam po maloj posjekotini na njegovom obrazu, mršteći se i pitajući kako ju je dobio.
"Što to radiš?" prenuo me njegov umorni, duboki glas. Brzo sam maknula ruku.
"Oprosti, s-samo sam-"
"Ne ne, nemoj prestati." prošaptao je i čvršće me zagrlio. Ponovno sam prešla po njegovom grubom obrazu, dolazeći do kuta njegovih usana, te sam lagano poljubila to mjesto. Otvorio je oči. Zagledala sam se u njegove divne zjenice; bile su plavije i življe nego ikada. No u njima sam vidjela nešto što nikada prije nisam.
"Sam?" odmaknuo se od mene.
"Sam što radiš tu?"
"Louis ja.. Sinoć sam došla i.. Rekao si da mogu ostati i.." zbunio me. Što sam krivo učinila?
Oči su mu se raširile. Gledao je u mene kao da je vodio bitku sebi sam sa sobom.
"Louis jesi li dobro?" htjela sam mu dotaknuti obraz ali mi je maknuo ruku.
"Sam, odlazi."
Što? "Molim?" sjela sam i pogledala ga. Bio je ozbiljan.
"Čula si me, odlazi." ustao je iz kreveta i pokupio moju odjeću. "Obuci se i idi."
"Znači to je to? Dopustiš mi da ostanem i iskoristiš me dok sam najranjivija?" ustala sam i uzela svoju odjeću koju mi je pružio. Osjećala sam se iskorišteno, nasamareno. U kutovima očiju su mi se počele skupljati suze. Činilo se kao da ih je on primjetio. Stisnuo je čeljust i odmaknuo pogled.
"Da, to je to. A što si ti mislila? Da će biti nešto između nas? Da ćeš mi biti cura, da će sve biti lijepo i savršeno?" rekao je ironično, i tada sam shvatila kakva sam glupača bila. Jesam. Sve sam to mislila što je nabrojao. Nisam imala snage ništa reći. Nasmijao se, ali mu je smijeh bio težak i pun osjećaja koje nisam razumjela.
"Sam, Sam.. Gadno se prevarila. Kao sve ostale jadne cure koje su završile ovdje."
Spustila sam pogled. Ponovno me imao. Ponovno je našao moju slabu točku i iskoristio je protiv mene. U sobi je bilo hladno. Ili su to samo bili moji osjećaji koji su se razbili u tisuće komadića. Brzo sam navukla traperice i majicu, neusuđujući ga se pogledati.
"Da.. Bio si upravu. Bila sam glupa. Bila sam glupa što sam ti vjerovala." obrisala sam oči i pogledala ga.
"Bila sam glupa jer sam dopustila da dopreš do mene. I sve je bila samo igra, zar ne? Sve si ovo učinio samo kako bi me iskoristio? Rekla sam ti sve, sve što nikome drugome nisam.." skupila sam ruke u šake. Izraz lica mu se promijenio. Pomislila sam da mu je možda bilo žao. Ali zašto bi? Bio je dobar glumac i vjerojatno je sve ovo prošao milijun puta.
"I kakva sam ti bila Louis? Jesam li bila zabavnija, bolja od svih onih ostalih ili je bilo boljih? Jesu li i one bile ovako povrijeđene? Jesu li i one bile ovako glupe kada su dopustile da im se uvučeš pod kožu i natjeraš ih da ti se potpuno predaju i nakraju zaljube u tebe?"
Stajala sam pred njim, dok sam mu upravo otvarala svoje srce. Izvukao je sve iz mene. Bila sam poput icjeđene spužve u kojoj su samo ostale kapljice žaljenja. Oči su mu se raširile i htio je nešto reći, no zaustavio se.
"Nadam se da si sretan. Zbogom, Louis." ponovno sam obrisala oči i izašla iz sobe. Nije krenuo zamnom. Nisam ni mislila da hoće.
Sišla sam niz stepenice. Trudila sam se nezapamtiti previše no i to je bilo nemoguće. Sve u vezi njega je bilo nemoguće.
Izašla sam iz njegove kuće baš kako se on uvukao u moje srce. Polako, lagano i nepošteno.
Nikada nisam plakala zbog nekoga. Nisu bili vrijedni moji suza. Nije me previše bilo briga. Ali iz nekog razloga, sada su počele teći. Sve te godine bez njih sam sada izbacila. Sky, Niall i teta Rose su bili upravu. Svi su bili upravu. Trebala sam ih slušati, ali uopće me nečudi što nisam.
Govori li su da te nitko nemože slomiti ako ga nevoliš. Ali Louis me slomio..
Nisam ni znala kuda idem. Nadala sam se da ću čuti njegov glas, da će doći i reći mi da je pogriješio. Ali nije. Nisam čula njegov predivni glas. Nisam vidjela njegove plave oči. Nije došao.
Nisam znala koliko sam dugo hodala i gdje sam uopće bila, no nisam prepoznala ovaj dio grada. Kuće su bile stare a ulice su bile puste. Nekakav strah mi se uvukao u kosti, te sam se odlučila vratiti.
No prije nego što sam se stigla okrenuti, dvije snažne ruke su me uhvatile sa leđa. Ruke su mi u sekundi bile izvrnute u nekom čudnom položaju, tako da ih nisam mogla pomaknuti. Htjela sam vrisnuti no na ustima mi se našao nečiji dlan. Ako se nikada prije u životu nisam usrala, sada definitvno jesam. Htjela sam vikati, udariti no nisam se mogla pomjeriti. Prislonjena mi se maramica na nos, te sam osjetila nekakvu kemikaliju. Raširila sam oči kada sam prepoznala miris i pokušala se oteti ali su mi se udovi paralizirali i uskoro mi se tijelo opustilo a pred očima zacrnilo ~*~
Prvo što sam osjetila bila je bol u mojoj glavi i stezanje na zapešćima. Otvorila sam oči, no predamnom je sve bilo crno. Sjedila sam na stolici, a ruke i noge su mi bile vezane.
Još sam bila ošamućena, a vid mi je bio zamućen. Osjetila sam mirise krvi, piva, znoja i još nečega što nisam mogla prepoznati.
Pokušala sam pomaknuti zapešća, ali je svaki pokret boljeo.
"Halo?! Ima li koga? Gdje sam?" povikala sam, ali se moj vlastiti glas odbijao od zidove radeći jeku.
Začula sam otključavanje vrata, no kako je bio potpuni mrak, nisam mogla locirati gdje su vrata.
"Tko je to??" histerično sam upitala, okrećući glavu u svim smjerovima.
"I tebe je lijepo vidjeti, Sammy.." kada sam čula njegov glas, krv mi se sledila u žilama. Dobro sam poznavala taj glas. Progudala sam knedlu u grlu i usudila se progovoriti.
"H-harry?"
