Njezina kosa. Miris divlje višnje. Njezine oči. Duboke, tajanstvene. Njezina koža, tako glatka pod mojim prstima. Usne, poljupci. Vrući i divlji, lagani i nježni.
Bio sam izgubljen. Nisam znao što mi je bilo kada sam je ponovno poljubio. No ni na sekundu nisam požalio.
Oslonio sam svoje čelo o njezino. Nismo ništa rekli, sama riječ bi bila previše. Svoje je dlanove i dalje držala na mom vratu. Nisam je namjeravao pustiti.
"Pa.. Imam dobar udarac, ha?" upitala je nakon par sekundi, pogledavši u mene. Nasmijao sam se.
"Prilično." pogledao sam u njezine smeđe oči. 'Želim te', htio sam reći, ali nisam.
"Prekidam nešto?" začuo sam poznati glas. Ponovno smo se našli u istoj situaciji, brzo se odvojivši jedno od drugog.
"Menadžeru." kimnuo sam prema njemu, njegove tamne oči su gledale između mene i Sam. Prekrižio je ruke na prsima i gledao nas, očito zabavljen.
"Menadžeru? Liam ti je menadžer?" Sam je upitala zbunjeno.
"Za tebe, gospodin Payne dušo." Liam joj je namignuo, i dalje stojeći onako arogantno i samodopadno.
Nasmijala se i pogledala ga onim ma-možeš-mislit pogledom. Sviđalo mi se to kod nje. Sviđala mi se ona.
"Louis, trebao bih razgovarati s tobom. Nasamo." Liam je rekao i pogledao me.
"Oh oprostite, ionako moram krenuti.. Teta Rose će ljutiti.." Sam se ispričala i krenula prema izlazu.
"Čekaj, ispratit ću te." rekao sam i krenuo za njom. Liam se htio pobuniti ali ipak nije ništa rekao.
"Netrebaš, mogu sama."
"Želim." rekao sam,
neostavljajući njezinu stranu.
"Hvala." nasmiješila se i zahvalno mi stisnula ruku. No umjesto da je pustim da isklizne iz moje, stisnuo sam je, nepuštajući. Isprepleo sam svoje prste sa njezinim dok sam je vodio kroz tijelesa ljudi prema izlazu. Nije se bunila, nego je svoje tanke, tople prste prislonila uz moj dlan.
Kada smo došli do vrata, moj dlan je ponovno ispunila hladnoća kad se njezina ruka polako izvukla iz moje. Okrenula se prema meni i zagrlila me. Nisam bio naviknut na zagrljaje. Zapravo, na nikakve dodire. No svejedno je bilo čarobno, lijepo i toplo imati je blizu.
"Hvala ti Louis. Vidimo se.." mahnula mi je i okrenula se. Gledao sam kako izlazi van, sve dok vrata nisu zaklonila moj pogled.
~*~
Liam je sjedio u stolicu, rukama prekriženih na stolu.
"Glupane." bilo je prvo što mi je rekao čim sam sjeo ispred njega.
"Govorim ti da se nepetljaš, nezbližavaš sa mnogo ljudi, a što ti napraviš??"
"Liam, slušaj-"
"Ne Tomlinson, ti slušaj. Što misliš zašto se već četiri godine snalaziš sam? Sjećaš se što je učinio tvojoj sestri? Sjećaš li se?!"
"Da. Sjećam se." odgovorio sam kroz zube, stisnutih čeljusti.
"A zašto? Bila je tvoja slabost. Za nju te najviše bilo briga, i znali su da ako povrijede nju, povrijedit će i tebe." Liam je ljutito udario šakom po stolu.
"Zar želiš da i Sam nastrada? Ako te vide, ako saznaju, Louis, i ona je gotova.. Nesmiješ dopustiti da ona bude tvoja slabost."
"I nije." Laž.
"Louis, znam da lažeš. Ona je drugačija, i sam znaš." Liam je rekao, sada smirenije.
"Što onda tražiš od mene, menadžeru?"
"Nesmiješ se više viđati s njom."
Podigao sam glavu. Oči su mi proučavale Liamovo lice. Bio je ozbiljan.
"Liam, nemogu."
"Želiš li da ona nastrada?? I vjeruj mi, neće stati na tome kada joj polome noge, kao tvojoj sestri. U tu si curu zaljubljen, idiote. Ubit će ju."
Sa svakom njegovom riječju ljutnja je rasla u meni. Imao sam potrebu da nešto razbijem, no umjesto toga sam stisnuo šake sve dog mi se nokti nisu zabili u kožu.
"Louis, poslušaj me. Sviđa mi se Sam, stvarno je nešto posebno. Neželim da joj se išta dogodi..-"
"Liam, mogu je zaštiti. Ako treba kampirat ću joj pred kućom."
Odmahnuo je glavom. "Mrzim kada si tvrdoglav. Nemožeš. Samo joj reci, shvatit će. Ali nespominji ništa u vezi ovoga. Bilo bi preopasno da sazna. Isti ste, kršite pravila, čak i kada je to opasno za vaš život."
Na ovo zadnje sam se nasmijao. Stvarno je bila drugačija. Stvarno je bila posebna.
"Nemoj očekivati od mene da ću je pustiti. Znaš da to nemogu."
Kimnuo je. "Samo je zaštiti, kako najbolje možeš.."
Ispružio je ruku, i rukovali smo se našim pozdravom.
"Hajde, čeka te puno posla, Tomlinson. Neželim da mi klijent bude balerinica tamo među svim sumo-borcima.."
Nasmijao se, a i ja sam.
"Neću te razočarati, Payne."
"I bolje ti je." potapšao me po leđima kad smo izlazili natrag prema ringu. Popeo sam se i ponovno stavio rukavice, dok se snaga ponovno skupljala u meni.
~*~
"Oh, bok Louis.. Došao si vidjeti sestru?"
Kate, sestra na recepciji me upitala kada sam stigao do nje.
Nasmiješio sam se, držeći bijelu ružu u rukama.
"Da, soba 360 je i dalje njezina?"
Kimnula je i dala mi papire. "Izvoli, to su izvješća o njezinom stanju kroz ovaj tjedan. Uredu je, nije se niti poboljšalo niti pogoršalo.."
Uzeo sam papire i pogledao. Još jednom sam se zahvalio Kate i uputio se prema stepenicama.
Mrzio sam miris bolnica. Pogotov zato jer su pacijentima pokušavali stvoriti dojam kao da su kod kuće, jer ima vjerojatnost da se tamo više neće vratiti.
Pokucao sam na bijela vrata sobe 360. Nije bilo odgovora, možda je spavala. Polako sam otvorio vrata i ušao.
Ležala je na bolničkom krevetu. Spavala je, ali je televizor još bio upaljen. Pored kreveta su bila invalidska kolica.
"Hej.." šapnuo sam i sjeo na stolicu pored kreveta. "Louis je. Donijeo sam ti bijelu ružu, znam da njih najviše voliš.." tiho sam govorio.
Uhvatio sam joj ruku. Lagano ju je stisla. "Hej Louis."
"Georgia, budna si." nasmiješio sam se, a ona je otvorila jedno oko.
"Nisam ni spavala, samo mi se nije dalo otvoriti oči."
"Tipična ti." nasmijao sam se.
"Pa kako si braco? Nisi mi dugo pričao, što ima novog?" znao sam da je pričala s mukom, iako je to pokušala prikriti s osmijehom i veselim tonom. Oči su joj bile umorne i izmorene.
"Ušao sam u finale.. I sljedeći mjesec imam veliku borbu. Upoznao sam nekoga-"
"Curu?" nasmijala se. Zakolutao sam očima.
"Da, curu.. Zove se Samantha. Ali je zovemo Sam. Nevoli nadimke. Niti pravila.. Nije odavde, doselila se.. Ali čini mi se da je ovo mjesto baš to trebalo. Osobu koja se neboji reći što misli. Osobu kojoj je dosta pravila i naređivanja. Osobu koja je toliko propatila a opet je tu i drži se, bori se.."
Pričao sam, cijelo vrijeme misleći o njezinim vatrenim očima. O njezinoj divljoj, smeđoj kosi. O njezinim svijetlim, mekim usnama.
"Možda je to ono što je grad trebao. Možda je to ono što si ti trebao?" pogledala me svojim velikim očima.
"Neznam.. Ali bojim se. Neželim da joj se išta dogodi. Nesmije biti blizu mene i sama znaš.. Povrijedit će je.."
Georgia je sjela, podupirući se rukama. Zagrlila me.
"Uredu je.. Ako joj je stalo, razumjet će."
Pažljivo sam je zagrlio, da je nepovrijedim. Možda je Georgia bila upravu. Možda je Sam bila baš ono što sam trebao?
