Sjedila sam namršteno na hladnoj, drvenoj klupici. Lisice su mi još bile na zapešćima, a ispred mene rešetke. Zidovi su bili bijeli i ispucani, išarani. Louis je sjedio u kutu ćelije. Onaj blesavi idiotski osmijeh mu nije silazio s lica.
"Šta se smješkaš?" frustrirano sam upitala. Rekla sam teti Rose da ću biti doma do ponoći. Više se ni nesjećam, a sada je definitivno bilo kasno. "Zar nebi trebao biti uzrujan?!"
Nasmijao se i zabacio glavu iza. "Nije mi prvi put da sam ovdje."
Još jednom sam uzdahnula prije nego što sam odustala, i stropoštala se niz zid na pod. Sjedila sam u suprotnom kutu, gledajući naprijed. Nakon što nas je policija odvela, počela sam šiziti što je inače neobično za mene. Negdje u gužvi sam izgubila svoj bolero i sada sam bila samo u tankoj haljini. Dap. Smrzavala sam se. Neznam što se dogodilo sa Harryjem, niti sa ostslima. Pamćenje kao da mi se ozbijelilo kao i ovi zidovi. Sa svakim novim udisajem sam se naježila, što zbog straha, a što zbog hladnoće. Arogantni Gospodin Misteriozni je sjedio u svom kutu, izgledajući savršeno kao i inače, sa samo malom posjekotinom na obrazu. Nervirala me i sama činjenica da se smješkao kao da smo u vrtiću. Na trenutke sam se uhvatila kako proučavam tetovažu ptice na njegovoj desnoj ruci, i pitala sam se ima li ih još. O, to bi voljela otkriti.
"Hoćeš igrati dvadeset pitanja?" začula sam odjednom Louisov glas, i glavu je podigao od zida na kojem je bio naslonjen kako bi pogledao u mene.
"Može.. Ti prvi." okrenula sam se prema njemu tako da sam sada bočnom stranom bila naslonjena na zid, što je učinio i on.
"Pa.. Kako ti je bilo u tvom starom gradu?"
"Ah pa.. Bilo je dobro. Ne ovoliko vruće.. Ali lijepo je to mjesto." nasmiješila sam se uspomenama. "Gdje si ti rođen? Nezvučiš kao da si odavde."
Nasmijao se tiho. "I nisam. Iz Doncastera sam."
Oblikovala sam malo 'o' i kimnula glavom.
"Imaš li braće i sestara?" upitao je, a plave su mu oči umorno trepnule.
Odmahnula sam glavom. "Ne.. Bar koliko se ja sjećam." Nadala sam se da neće započeti tu temu; obitelj.
"Ti?"
Kimnuo je. "Da. Imam pet polusestara. Georgiu, Charlotte, Félicité i blizanke Phoebe i Daisy."
Nasmijala sam se, približavajući koljena bliže k sebi. "Kako si preživio s tolikim curama oko sebe?"
"Pa.. Što da kažem. Snažan sam ja." namignuo mi je i ponovno se osmjehnuo. "Hej, to su bila dva pitanja. Sad ja imam pravo na dva." primjetio je a ja sam zakolutala očima. Louis se dovukao bliže, i sada je sjedio možda pola metra od mene, i oboje smo bili naslonjeni na hladni zid.
"Pa.. Zašto si se preselila?" upitao je oprezno, a bila sam sigurna da je znao da riskira s takvim pitanjima.
"Neznam.. Moj otac nikada ni nije bio kući.. Kao, stalno na poslu." zastala sam na sekundu da udahnem. "I jednog dana mi je rekao da idem kod svoje tete.. Nije čak ni dao pravi razlog.." Pogledala sam dole u svoje prste, koji su se sada igrali i nervozno isprepletali na bijeloj tkanini moje haljine. Naježila sam se kada je kroz vanjski, isto tako rešetkama isprepleten prozor, zapuhao vjetar.
"Hladno ti je?" podigla sam pogled kada sam čula njegov glas.
"Jel se to broji kao pitanje?" nasmiješila sam se i ruke premjestila na ramena. Razmislio je par sekudni prije nego što je odgovorio (što ja nikada očito neradim).
"Pa.. Da."
"U tom slučaju je." Louis se nasmiješio i potisnuo onoliko preostalo prostora koliko je ostalo između nas. Svojim me je snažnim rukama zagrlio, otjerajući hladnoću. Koža mu je bila topla i mekana, i pomislila sam kako njemu nije bilo hladno kada se i njegova jakna negdje zagubila. Naslonila sam glavu na njegovo rame i dopustila tijelu da se potpuno opusti.
"Zašto se boriš?" tiho sam upitala nakon nekog vremena. Osjetila sam kako su mu se mišići napeli te sam znala da to ipak nisam trebala pitati.
"Zbog.. Razloga." Odgovorio je neodređeno, i mogla sam osjetiti kako mu se osmijeh spustio.
"Kojih..razloga?"
"Hej, to su dva pitanja Sam." tiho se nasmijao te me čvrće stisnuo uz sebe. Kimnula sam glavom i odlučila da više neću ništa pitati. A i dobro bi došlo mojoj jezičini.
Neznam koliko smo dugo tako sjedili, slušajući tiho disanje ovog drugog, ali činilo se kao minutu kada sam začula korake niz hodnik. Približavali su se, i nastojala sam svoje umorne smeđe oči držati otvorenima.
"Sam Parks?" visoki, kršni policajac sa gustim crnim brkovima je stao pred našu ćeliju, držeći ključeve u rukama.
"Ja sam.." protrljala sam oči, a Louis je olabavio svoj stisak oko mene kako bih mogla ustati.
"Plaćena vam je jamčevina, možete ići." rekao je, otvarajući vrata. Pogledala sam natrag prema Louisu koji je i dalje sjedio naslonjen na zid, gledajući u nas.
"A on?"
"Pusti njega mlada damo, za tog će mo se mi pobrinuti.." brkati je odgovorio, kimajući glavom prema Louisu. Okrenula sam se ponovno, no Louis mi je dao ohrabravajući smiješak.
"Idi, Sammy. Nebrini se ti za mene." mahnuo mi je, sa rukama još u lisicama.
Kimnula sam te mu mahnula, izlazeći van. Brko je zaključao ćeliju, i sam zvuk zaključavanja i sjedanja lokota na mjesto mi je bio jeziv.
Policajac mi je uskoro bio iza keđa, te su se njegove majmunske ruke našle na mojim zapešćima dok me vodio van.
Nisam ni trebala nagađati tko me je dočekao. Teta Rose je zabrinuto stajala na šalteru, gledajući prema nama.
"Sam!" povikala je i potrčala prema meni. Nije li se ona trebala ljutiti na mene?
"Teta Rose ja.. Jako mi je žao nisam-"
"Uredu je dušo. Važno je da si dobro." svoje nježne, male ruke mi je stavila na obraz. Nasmiješila sam se, a osmijeh mi se zamijenio sa olakšnjem čim je Brkati skinuo lisice sa mojih ruku. Protrljala sam bolna i crvena zapešća.
"Hajdemo Sam.. " teta Rose me je primila pod ruku i izvela van, na svježi zrak. Vidjela sam lila Bubu koja mi je tako nedostajala.
"Hvala ti.. Samo nerarazumijem kako.. Kako možes samo tako zaboraviti ovo..?" rekla sam čim smo sjele u auto. Nasmiješila se, paleći auto.
"Znaš, oduvijek sam htjela kćer poput tebe.. Neovisnu, prekrasnu, otvorenu.. Nikada nisam mogla imati djece, ali sam bila presretna kada je moja sestra dobila tebe." skrenula je lijevo, dok su svijetla Bube obasjavala mračnu, pustu cestu.
"Neznam dali se sjećaš, ali nekoć si ovdje dolazila kada si bila još mala djevojčica. Uvijek bismo išle u park i hranile ribice u jezeru.." zastala je, a ja sam se pokušavala sjetiti,no sve je bio crno.
"I netrpim ovo, Sam. Drago mi je kada se imam o kome brinuti. Kada imam nekoga koga ću izvlačiti iz nevolja, kome ću biti oslonac."
Pomislila sam kako ova divna, lijepa i dobra žena već nema nekoga? Sa svojom tankom, vitkom figurom i dugom, svijetlo kestenjastom kosom i toplim očima privukla bi bilo koga.
Nisam znala što bih trebala reći; nisam baš bila dobra sa osjećajima i riječima, no teta Rose kao da je razumjela. Isto tako sam znala kako ona zna za Louisa, no neće ništa reći, bar dok nenađe pravi trenutak.
"Znaš.. Nije on tako loš kakvim se čini... Možda samo treba nekoga kome bi se otvorio?" započela sam, a znala sam da nisam trebala.
"A misliš da si to baš ti? Ta osoba koja će ga ponovno postaviti na noge?" teta Rose je upitala sa smiješkom u kutu usana.
"Nemislim!" odgovorila sam prebrzo. Greška. Opet. "Samo kažem da možda treba nekoga. To je sve. Iako mi se nečini baš kao osjećajan tip.."
"Sam, nika-"
"Znam znam, nesudi knjigu po koricama.." zakolutala sam očima, no ipak se nasmijala.
"Hvala teta Rose.. Ovo mi puno znači." rekla sam nakon stanke tišine. Kimnula je glavom sa smiješkom.
"Znam Sam.. I meni."
