Prvo što sam osjetio kada su mi se oči otvorile bila je bol u mojem vratu i rebrima.
Vid mi se tek nakon nekoliko sekundi razbistrio, te sam napokon mogao vidjeti gdje sam.
Nisam se mogao puno pomijerati, te sam samo okrenuo glavu ulijevo, promatrajući kuću u kojoj sam bio. Definitivno nije bila moja. Svijetle, narančaste zavjese su pokrivale velike prozore. Zidovi su bili oličeni u svijetlo smeđu boju drva. Mirisalo je na cimet i vaniliju. Baš kako bi pravi dom trebao mirisati.
Pogled mi je pao na smeđu kosu djevojke koja je spavala u fotelji, pored kauča na kojem sam ležao. Kosa joj je bila svezana na vrhu glave, u neobaveznu pundžu. Par pramenova joj se rasulo niz vrat i ramena, čineći je neodoljivom. Iako joj je glava bila spuštena, mogao sam vidjeti njezine duge trepavice kako su joj počivale na obrazima, i pune, svijetlo ružičaste usne. Koljena su joj bila povučena uz tijelo, a ruke omotane oko njih.
"Sam?" nekako sam progovorio, a glas mi je bio hrapav i tih jer ga nisam dugo koristio.
"Sam, probudi se.." rekao sam ponovno, ovaj put glasnije. Glava joj se polako podignula, a smeđe oči boje mliječne čokolade otvorile. Protrljala je još uvijek snene oči i pogledala prema meni.
"Louis, budan si." uspravila se, a jedva vidljivi smiješak olakšanja joj se pojavio u kutu usana.
"P-pomozi mi sjesti." zatvorio sam oči kako bih pretrpio bol koju mi je nanijelo pomijeranje. Svoje dlanove je položila na moja ramena i uzrokovala da val topline prožme moje tijelo. Pomogla mi je da sjednem, i naslonio sam se na kauč čim su moja leđa dospjela u uspravan položaj. Ispustio sam uzdah olakšanja, naslonivši glavu iza.
"Hoćeš vo-"
"Gdje je Harry?" prekinuo sam je u pola rečenice.
"On, otišao je prije tri sata.."
"Dobro.. I da, molim te, vode."
Kimnula je te otišla u kuhinju. On je tog dana bio tamo. U sjećanjima mi je sve bilo mutno, jedino što sam znao je da za mjesec dana imam borbu svog života.
"Nešto te muči? Jesi li dobro?" Sam me je upitala, ponovno sjedajući u fotelju, pružajući mi čašu vode. Uzeo sam staklenu čašu, pri čemu su nam se prsti dotaknuli. Ponovno sam osjetio toplinu koja je prostrujala kroz mene. Nisam razumio kako je mogla imati ovakav efekt na meme. I sam pogled bio je dovoljan da izgubim kontrolu.
"Jesam.. Samo.." nisam završio, nego sam otpio gutljaj, ne nastavljajući. Sam me gledala nekoliko drugih trenutaka prije nego što je ustala, sjedajući pokraj mene. Svoje je ruke stavila na moju nadlakticu, pazeći da nedotakne zavoje.
"Louis, što se dogodilo tamo? Čula sam.. Kako je taj tip govorio o nekoj borbi..?"
Uzdahnuo sam i pogledao u njezine ruke na mojoj. Nisam ih maknuo, nego ponovno spustio pogled.
"Sam, za mjesec dana imam borbu svog života. Isprva, nisam htio pristati. Pa boriti se s njim je čisto samoubojstvo.." zastao sam na trenutak, pokušavajući se prisjetiti svega. "Čuo sam da tip nikada ne gubi. Mnogi njegovi protivnici su ili završili u bolnici ili mrtvi na licu mjesta.. On je najveća faca, nemam šanse, ali moram.."
"Louis, nemoraš. Nesmiješ riskirati svoj život samo radi svjetala ringa."
"Nije zbog toga.. Gledaj, dobiju se ogromni novci. Moram se boriti."
Smogao sam snage da pogledam u nju. Oči su joj se malo raširile, promatrajući moje lice.
"Znači to je to? Zbog toga to radiš? Zbog novaca i slave?" upitala je. Oči su joj se ispunile razočaranjem, a pogled joj se promijenio. Gledala me drugačije, nije to više bio onaj žar kakav je uvijek imala u očima. Gledala me sa razočaranjem i trunkom žaljenja.
Nisam znao zašto, ali cijelo moje biće se protivilo, tražeći razlog zašto me to toliko pogađalo. Nisam smio dopustiti da me tako gleda, da me tako vidi.
"Ne Sam, neradim to zbog toga." zastao sam na sekundu. Htio sam joj reći. Zašto ovo radim, zbog čega se borim. No jesam li stvarno bio spreman reći nešto zbog čega mi je upropašteno djetinjstvo, nešto zbog čega se kajem svaki dan?
"Gledaj, sav novac koji osvajam, neide meni. Nije me briga za novac, nego za osobu kojoj je potreban.."
"Kome, Louis?" upitala je nakon nekoliko sekundi. Premjestila se tako da je sada sjedila okrenutna prema meni, dok su joj pramenovi kose nemirno lepršali okolo.
"Nemogu ti reći. Ja.. Nemogu, Sam. Mislit ćeš da.. Mrzit ćeš me." rekao sam, boreći se protiv samog sebe. Ljutnja i bijes koji sam nosio u sebi bila je neizdrživa. Sjećanja su se ponovno vraćala, i kao da sam sve to proživljavao ponovno i ponovno. Zaboravio sam na bol, nije bila bitna moja. Cijelo tijelo mi se ponovno napelo, i imao sam potrebu da jednostavno udarim nešto, jako.
Činilo se da je Sam to primjetila, jer je svojim dlanovima uhvatila moje obraze. Okrenula mi je glavu tako da sam sada gledao prema njoj. Bila je uplašena. Bila je uplašena mene.
"Louis smiri se, uredu? Misli.. Misli na nešto lijepo, na nešto što te opušta.." tiho je govorila, palcem gladeći moj obraz. Jedino što je sada bilo lijepo, što me sada uspjelo smiriti sjedjelo je ispred mene. Nisam ju razumio. Nisam je mogao dokučiti. Bila je tako tajanstvena, i htio sam je upoznati. Htio sam da mi kaže sve o sebi, htio sam da je znam, strahove, uspomene, želje, tajne..
Bilo me strah samog sebe sada. Nisam ni sam sebe mogao razumjeti. Nije mi bilo jasno zašto sam želio biti tako blizu nje, zašto se činilo tako.. Slobodno, pravo?
Svoj je dlan premjestila iza mojeg vrata, dok su joj se oči zatamnile. Nisam znao što je pokušavala, no nije me ni bilo briga, jer sam sve zaboravio te sekunde kada su njezine mekane usne dotakle moje.
