Vuk i ja

2.

Tri ujutro je. Mili rastu podočnjaci, ali ona za to ne mari. Samo razmišlja o tom vuku. "Mila saberi se.." Promrmljala je sebi u bradu i pokušala zaspati. "No ipak, pitam se.. Hoće li vuk biti tamo?" Nastavljala je svoj monolog. Odjednom se svijetlo upalilo. "Mila! Pričaš u snu!" Rekla je odgajateljica. "Oprostite.." Mila je reklo potišteno. "Jedna djevojka se tužila na tvoje pričanje, bolje da se to ne ponovi." Rekla je i izašla iz prostorije. Kada bih samo jednom netko došao do Mile i pitao ju kako je, to se ne bi događalo. No nitko nije pitao, samo bi pogoršala stvari kad bi rekla da nije spavala. Još jedanput je zatvorila oči i zaspala.

***

Probudila se u osam ujutro, imala je samo pet sati sna. Nije bila svjesna kako je izgledala. Njene crne oči su na rubovima bile krvave, njena crna kosa je bila rasčupana, a njeni podočnjaci su dosezali skoro pola njenog blijedog lica. "Jesi li dobro?" Svi su ju pitali dok je prolazila hodnicima. "Da, zašto ne bih bila?" Ona bih odgovorila svaki put. Svi su bacali zabrinute poglede na nju, ali ona je tvrdila da je dobro. Tvrdila je da je dobro iako ju je glava užasno boljela, kao i mišići. "Oh, ta jadna Mila." Rekla je jedna odgajateljica koja nije znala da ju Mila čuje. Mila je imala odličan sluh. Kada je napravila sve što je trebalo, došao je taj trenutak koji je čekala cijeli dan. Mogla je izaći van.

Sretno je potrčala prema šumi, nije ni vidjela kako je izašla bosa. Bila je bosa i u nekoj haljinici. Uvijek je bila divlja, obožavala je prirodu. Voljela je osjetiti travu preko bosih nogu, ipak joj je srednje ime bilo Cvijeta. Ime je bilo neobično, ali imalo je značenje. Mila Cvijeta, bez prezimena. Odrekla se svog prezimena, otac joj nije bio dobar čovjek kakvim se činio. Ni njena majka nije bila dobra žena. Njen otac je imao djecu s više žena, varao je, tukao i opijao se. Majka je bila sretna taj dan kada je otišao u vojsku. Sad ta dva čudna imena bez prezimena zvuče šašavo zar ne? To i ona misli, ali može živjeti s tim pod uvjetom da ne nosi prezime tih monstruma. Nisu ju voljeli, majka nije ni zaplakala kada su ju odveli od nje.

Sjela je na panj i gledala sve oko sebe, nije znala treba li očekivati vuka ili ne. Imala je tu nadu u sebi, nadu da će sve biti bolje. Vidjela je dobrotu u očima zvijeri prije no što bi ju ikad vidjela u očima ljudi koje poznaje. Odjednom je čula šuškanje i sretno je ustala, ipak je na kraju razočarano sjela. To je bila samo vjeverica. Vuk se nije pojavio, neće se pojaviti. Jedanput ga je vidjela i to je to. To je bilo glupo od nje, što je mislila da će ga opet vidjeti. Ali, nešto se dogodilo taj dan i nije to mogla zaboraviti. Bilo je vrijeme da se vrati u stvarnost, ustala se i izašla iz šume. Gledala je u pod i šutala kamen dok je hodala prema domu.

"Jesi li se izgubila možda?" Čula je glas ali ga je ignorirala. "Nešto te je pitao!" Čula je drugi glas, ali ignorirala ga je. "Glupačo mala!" Čovjek je viknuo i uhvatio ju s leđa. Okrenula je glavu prema njemu i pljunula ga. Znala je ovakve ljude, ovakve odvratne ljude. Na koje ju je odgajateljica upozorila, ne njeni roditelji. Udarila ga je laktom i tako mu izbila zrak. Bila je tako sitna, ali je bila žilava. Pobjegla je od čovjeka i trčala je koliko ju noge nose. Ubrzo se našla ispred vrata doma. Nije paničarila, zapravo je bila smirena. Kao da se ništa nikad nije dogodilo, izgledala je kao da je samo otišla u svoju svakodnevnu šetnju šumom.

***

Bilo je vrijeme spavanja, dok je bila u krevetu razmišljala je o tome kako ljudi mogu biti tako hladnokrvni. "Kako ljudi mogu uživati u tuđoj patnji?" Upitala je samu sebe. Nakon tog pitanja, sjetila se lovaca i vuka. "Možda im to daje svrhu?" Pokušavala je sama sebi odgovoriti na to pitanje. Imala je mnogo pitanja, no nitko joj nije mogao dati odgovor. Ponovno je zaspala u tri ujutro. Ponovno je zaspala razmišljajući o vuku, iako ga nije vidjela samo jedan dan. Osjećala je prazninu. "Kako sam dosad živjela bez tog vuka?" Bilo je zadnje pitanje koje si je postavila taj dan.