Vuk i ja

14.

Par sekundi kasnije, bili su samo u donjem rublju. Odmjeravali su jedno drugo, razmišljajući o stvarima koje se kriju ispod tkanine. Nekoliko sekunda su se gledali, a onda su se bacili jedno na drugo i počeli se strastveno ljubiti. Ljubili su se nekoliko minuta i ostali bez zraka. Duboko su disali dok je Marko otkopčavao Milin grudnjak. Još samo nekoliko sekundi i jedan potez rukom su ga dijelili od toga da ponovno ugleda Milu golu. No ovaj put na ispravan način. "Čujem nešto!" Rekao je duboki muški glas. Mila je ponovno zakopčala grudnjak i počela se oblačiti, isto je napravio i Marko. Na njihovom licu se moglo vidjeti razočaranje, ali sve je bilo tako naglo. Jednostavno su znali da je ispravno. Sakrili su se u grmlje i ugledali oči koje su skoro pa svijetlile. "Ne.." Marko je prestrašeno promrljao. "Što je bilo?" Tiho je upitala Mila. "L-lovci." Promrljao je. Lovci su imali ubojite svijetleće oči, kada su ih odlučili pokazati. "Bolje da se preobrazimo u vukove." Rekao je Marko, a Mila je kimnula. Preobrazili su se i počeli kružiti oko šume. Režali su i pokušavali prestrašiti lovce. Ali to su ipak bili lovci na vukodlake, bili su neustrašivi. Lovci su bili nevjerojatno snažni, to je bila njihova moć. Mila i Marko su trčali kroz šumu. Odjednom se jedan lovac našao ispred Marka. "Davno se ovo trebalo dogoditi." Rekao je i zabio srebrni bodež u njega. Mila je to ugledala i u tom je trenutku bila neustrašiva. Potrčala je prema lovcu i zarežala. Skočila je na njega i počela mu kidati ruku. Lovac je zvao upomoć i pokušavao nešto napraviti, ali drugog lovca nije bilo. Otkinula mu je ruku i lovac se više nije mogao braniti kao prije. Potjerala ga je daleko u šumu, pratila ga je da vidi hoće li nešto pokušati. Nakon nekoliko minuta, lovac se onesvijestio. Mila je uzdahnula i potrčala prema Marku. Prislonila je svoje šape na njegova prsa. "Ne! Marko! Marko molim te! Ne ostavljaj me!" Marko je čuo glas u glavi, nakon toga se onesvijestio i više ništa nije čuo.

***

Nakon što je Mila pola sata bilo kod njega, odlučila se preobraziti u čovjeka i obući se. Nakon toga je ponovno otišla kod njega i naslonila glavu na njega. Baš kao i prije. Marko se polako budio i zacvilio je. "Hej, sve je u redu." Šapnula mu je, a on se opustio kad je shvatio da je Mila tu. Pregledala ga je. "Imaš sreće, da je bodež otišao malo dublje bio bi mrtav .Sada imaš šansu za preživjeti. I ja ću se pobrinuti da preživiš." Rekla je odlučno. Donijela mu je odjeću i okrenula se tako da se može obući kad se preobrazi natrag u čovjeka. Okrenula se i bio je obučen. Krenula je prema njemu i zagrlila ga. "U pravu si, imao sam sreće. Imao sam tebe." Rekao je i izazvao veliki osmijeh na Milinom licu. Odjednom je pao na pod. Toliko je boli osjećao, bilo je nepodnošljivo. "Marko, što misliš o tome da sagradimo kolibu u šumi?" Mila je upisala, pokušavajući mu skrenuti pažnju s boli. "To bi bilo lijepo." Tiho je rekao. "Pa ne smiješ ležati na podu dok si ozlijeđen." Rekla je a on se počeo previjati na podu od bolova. "Treba nam pomoć, treba nam vještica." Rekla je a Marko je kimnuo glavom i stisnuo zube.