Vuk i ja

3.

Novi je dan, ali Mila je to drugačije gledala. Gledala je to kao još jednu priliku za tražiti vuka, za nadati se. Svima je izgledala ludo, to je samo neki vuk. Ali uvijek je bila neobična, uvijek je i izgledala ludo. Druge djevojke u domu su ju često zadirkivale. Svaki dan kada se vuk nije pojavio, spavala je sve manje. A podočnjaci su bili sve veći, njen apetit sve manji. I prije su govorili da je anoreksična, ali sada je stvarno patila od anoreksije. Bila je kao kostur. Na drugima je odjeća bila lijepa, ali na Mili kao na vješalici. Nije imala energije, ali je čistila u domu svejedno. Samo da može otići u šumu malo duže. Jedino objašnjenje je bilo da je Mila poludila. A možda i nije?

***

Danas je otišla u šumu, ponovno. Kao i svaki dan, sjela je na panj. Razmišljala o životu. Danas je čekala također. Čekala je i čekala. Odjednom je vidjela predivnog crnog vuka ispred sebe. Došao je, nakon toliko dana je došao. Polako mu se približila i pomazila ga je. Kada je dotaknula vuka, kao da se pretvorio u prašinu. Jednostavno je nestao. Mila je pogledala u svoje ruke i počela jecati. "Zašto?" Je bila jedina riječ koju je rekla. Vuka nije bilo, kao ni njene sreće .Sada je i ona bila sigurna u to, luda je. Ustala se i otišla u dom. Nije ni shvatila koliko je dugo tamo sjedila. Sve je tako brzo prošlo, a već je bila večer. Bez riječi je otišla u krevet i zaklopila oči.

***

Čula je grebanje na prozoru. Polako je otvorila oči i ugledala vuka. "Ne sada!Ne opet!" U njenim mislima su te riječi bile šaputanje, ali zapravo je vikala. Grebanje se nastavilo i znala je da će prestati samo ako ode tamo i dotakne svoju iluziju. Zato je otvorila prozor i pomazila vuka. Zaklopila je oči čekajući da vuk nestane. No on nije nestao, još uvijek je stajao na istom mjestu. Otvorila je oči i ugledala ga. Sva njena bol u glavi i mišićima je nestala taj trenutak. Osjećala se preporođeno. Bila je sretna. "Gdje si bio?" Upitala je tiho, kao da je čekala odgovor. Čula je korake odgajateljice. "Budi tu." Šapnula je i otrčala prema krevetu.

"Mila? Čula sam nešto, netko je ovdje?" Upitala je, a Mila je ubrzo smislila dobru laž. "Oprostite, jako mi je žao. Ponovno sam pričala u snu." Slagala je, a odgajateljica je povjerovala. "Rekla sam da se to ne ponavlja. Sada spavaj." Rekla je i izašla iz prostorije.

Mila je brzo dotrčala do prozora. "Spavaj tu, ujutro idemo u šumu." Rekla je. Osjećala se malo ludo zato što priča s vukom. No on je legao i zaspao ispod prozora, osjećala se manje ludo. On ju je razumio.

***

Kada se probudila, otišla je do prozora i vuk je tamo spavao. Zadovoljno se nasmiješila i otišla jesti. Njen apetit se vratio, proljepšala se. Sretno je otišla u šumu, vuk tamo nije bio. "Molim te nemoj da je još jedna iluzija." Rekla je sama sebi i pogledala u nebo. Vuk je iskočio iz grma i dotrčao do Mile. Bila je tako sretna, sklopila je prijateljstvo s vukom. On ju je razumio, bio je pametan. "Moj život je kao neki ludi film." Obratila se vuku i pomazila ga po glavi. "Želiš li nekakvo ime? Ipak je čudno da te samo zovem vuk." Upitala je vuka, a on je samo odmahnuo glavom. "Imaš li ti ime?" Upitala ga je, a on je sretno kimnuo glavom.

Pola sata je pogađala imena, niti jedno nije bilo točno. "Pa ništa onda. Idući put možda pogodim." Rekla je i slegnula ramenima. Mila je zaboravila da je vuk vjerojatno gladan. Zato je otrčala do doma i otišla po kruh, opet je slagala da daje kruh pticama. Ali ovaj put nekim drugim pticama. Vratila se i dala mu jesti, vuk je bio zahvalan i sretan.

***

Opet je bila sretna, otišla je spavati.

"Evo je ovdje!" Netko je viknuo i ušao u prostoriju. Mila se zaledila i ostala ležati u krevetu.