Jantar

3. Prokleta nedjelja

"Šutimo, mi samo šutimo

kao da se više ne volimo

a nije istina

ja znam da nije istina

Jer ljubav nije nestala

samo se sakrila

otvori oči, pogledaj

što je iza oblaka

I kada kiše padaju

tvoje mi usne trebaju

da me smire svojim

nježnim dodirom."

(Parni Valjak, Prokleta nedjelja)

Tamni su oblaci prekrili nebeski svod, puštajući kapljicama kiše da udaraju o krovove i pretvore asfaltirane osječke ulice u labirint satkan od blatne vode. Nedjeljno je jutro nemilosrdno ostavilo mnoge mamurnima, raspršenim po svojim stanovima, u krevetima, budeći se uz glavobolju.

Zvuk udaranja kišnih kapi o prozor probudio je Tamaru, ali glavobolja je bila ta koja joj nije dopustila da ponovo zatvori oči te usne, barem na još sat vremena.

Prvih nekoliko sekundi nije bila svjesna ničega. Crne su joj točkice još uvijek plesale pred očima kada ih je polako otvorila; slika joj je tada još bila mutna. Nakon toga, došla je glavobolja. Probadajuća i glasna, tako da je to bila jedina stvar o kojoj je mogla misliti idućih nekoliko minuta dok se prevrtala po krevetu, još uvijek se nadajući da će ponovo zastati.

Kada joj se slika razbistrila i kada je već prihvatila činjenicu da glavobolja neće prestati, informacije u njezinoj glavi su počele dolaziti jedna za drugom. Prvo je postala svjesna svog imena, svog života i točke u kojoj se trenutno nalazila; dva je mjeseca bila sama, na rubu davanja otkaza i s jedva dovoljno novca da plati stanarinu i režije te nešto hrane.

Tek nakon toga sjetila se prošle noći i refleksno još jednom okrenula u krevetu, iako je već znala da je muškarac kojeg je jučer upoznala otišao. Sjetila se njegovih tihih koraka dok se neprimjetno iskradao u pola noći, a ona se pretvarala da spava i da ga ne čuje; još jedna igra koje se prisjetila od vremena prije nego je upoznala Julija.

Duboko je uzdahnula i pogledala u strop.

Bila je kišna nedjelja i imala je cijeli dan samo za sebe.

Jednom, dok ju samoća još nije počela izjedati, voljela je takve dane. Sada je svaka knjiga koju je planirala pročitati zvučala dosadno, a svaka kava bljutava. Misli bi joj, bez obzira na način na koji se pokušala okupirati, ponovo skrenule na noć, jednako kišnu, u kojoj je odšetala.

Gušila se. Gušio ju je ovaj grad i svi ljudi koji su se nalazili u njemu, svaka pukotina na ulici i svako mjesto koje je bilo sjećanje. Gušili su ju bučni tramvaji i zrak koji je, uvijek, mirisao na benzin.

Gušilo ju je i četrdeset kvadrata u kojima je živjela, mjesto koje još uvijek nije naučila zvati svojim domom, baš kao ni grad iz kojeg se nikako nije uspjela maknuti.

Poželjela je, možda prvi put u svome životu, da je nastavila s fakultetom. Tada bi možda barem radila kao lektorica u nekom uredu, a ne kao konobarica u slastičarni. Prihvatila bi čak i nastavnički posao, nešto što je toliko prezirala, samo da se ne mora još jednom nasmiješiti gostu koji se ponašao kao smeće prema njoj.

Još se uvijek prevrtala u krevetu kada joj je mobitel zazvonio. Nije morala ni pogledati da zaključi da je u pitanju Ana. Voljela ju je, ali nije uvijek imala snage za nju. Znala je da će ju ispitivati dok ne sazna što se dogodilo, a onda neće stati dok iz nje ne izvuče svaki detalj.

Na to se Tamara nasmiješila. Čak je i njezina veza s najboljom prijateljicom bila klišej, kao da veza nije bila dosta. Jedna otvorena, društvena i uvijek pozitivna. Druga preferira sjediti sama i čitati knjige, pažljivo bira ljude s kojima će provoditi vrijeme i stalno pronalazi najgore u svemu – iako se bori protiv toga.

Jedna tamnokosa, visoka, predivna. Druga kovrčave, crvene kose, očiju boje jantara i vječito šareno odjevena.

Pustila je da mobitel odzvoni do kraja, a zatim se, polako, uspravila na krevetu.

Još joj se malo mutilo pred očima kada je ustala i počela hodati prema svojoj maloj kuhinji. Nadala se da će joj kava otjerati glavobolju, a još joj je bilo previše muka da išta pojede, pa je samo pustila vodu da se kuha. Uzela je šalicu i ubacila dvije žličice instant kave u nju, a ubrzo i usipala vrelu vodu.

Sjela je za stol i pogledala kroz prozor. Kiša kao da je bila jača i jača svake sekunde, ali nije joj bilo bitno – ionako nije nigdje planirala.

Otpila je prvi gutljaj kave, a ona je bila gorka, baš poput sjećanja. Onog na još jednu kišnu nedjelju, tako prokleto slatku.

„Nemamo više vina", izjavio je Julije nakon što je ispio posljednji gutljaj, a zatim je pogledao prema prozoru.

„Tvoj je red da ideš po namirnice", odgovorila je uz smiješak. Nije ga planirala zapravo natjerati da ode do trgovine po kiši. Uostalom...

„Vino nije namirnica", pretekao je njezin tok misli.

Situacija je bila daleko od idilične. Jučer su imali gadnu svađu, a danas su se oboje probudili i odlučili praviti da se nikada nije dogodila. Šutnja o stvarima koje im smetaju postajala je sve češća te se, osjećala je, između njih počeo stvarati zid. Unatoč tome, nije mogla skinuti smiješak s lica.

Nije htjela da joj ružne misli pokvare raspoloženje koje je vjerojatno ionako bilo uzrokovano vinom.

„Možda nije, ali, ako sada odeš po njega, idući put ću ja morati obaviti kupovinu."

Uzvratio je smiješkom. Vino ga nije pogodilo jednako kao nju, znala je, jer su popili gotovo istu količinu, a nju bi uvijek jače udarilo. Nije bilo bitno jer se ni on nije mogao prestati smješkati.

Pričali su satima uz vino, a nije se mogla sjetiti ničega specifičnoga. Voljela je te njihove malene razgovore o nevažnim stvarima, voljela je kako su bili u stanju učiniti da vrijeme prođe i da se osjeća ispunjeno bez da, zapravo, napravi išta.

Zbog takvih ga je malih stvari toliko i voljela.

Još jednom je pogledao kroz prozor, kao da razmišlja o tome.

„Ne, mislim da ti je ipak bilo dosta. A postoje bolje stvari koje želim raditi od hodanja po kiši."

„O, zbilja?" Odložila je svoju čašu i prišla mu bliže. „Na primjer?"

„Na primjer..."

Više nije govorio.

Riječi su za njega uvijek ulazile u drugi plan; postupci su bili ono bitno. I voljela ga je zbog toga, toliko ga je voljela, ali ista ju je stvar na kraju i uništila.

Umjesto da joj kaže da joj voli, iznenadio bi ju kratkim putovanjem – iako si ga je jedva mogao priuštiti. Umjesto da joj kaže da je zgodna, naslikao bi linije njezina tijela akvarelom. Umjesto da joj obećava svemir, odlučio je s njom podijeliti svoja četiri zida, svoje utočište i svoja jutra.

Nikada nije znao složiti svoje osjećaje u riječi. Ne kada joj je htio reći koliko ju voli, ne te kišne nedjelje, a ni onda kada je odšetala.

Te ju je noći poljubio s okusom vina u ustima i nakon toga više nije rekao ni riječi – ni kada su se prebacili u krevet, ni kada je svukla svoju odjeću, ni kada su im se tijela spojila.

Tada joj je, još jednom, pokazao koliko dobro idu jedno uz drugoga.

A kada su kasnije legli, svatko na svoju stranu, još uvijek su šutjeli, svatko u svojim mislima.

Možda bi stvari bile drugačije da šutnja nije ukrala sve što su htjeli reći.

Uslijedila je duga, kišna noć.