Jantar

12. Tvoje ime čuvam

           

„A nudio sam srcu neke druge ljubavi
var'o ga ljepotom samo da zaboravi
ali ne vrijedi vjeruj mi
srce se ne da varati
srce k'o srce
uvijek je pitalo gdje si ti."

(Opća opasnost, Tvoje ime čuvam)

Subotnjeg je poslijepodneva Julije ljutito zalupio vratima svoga stana, bacio se na krevet i počeo promatrati plafon.

Bijes je dolazio u navratima, obuzimajući svaki komadić njegova bića, toliko jako da je Julije znao da nema smisla bježati od vlastitih misli jer bi ga dostigle samo nekoliko sekundi kasnije.

Zato se odlučio, ovoga puta, prepustiti štetnim mislima.

S tugom se navikao nositi. Naučio ju je otjerati u neki kut svoga uma i potražiti ju tek kasnije, kada ju je spreman prihvatiti. Ljutnju je bilo puno teže otjerati jer obrazi su mu se žarilo, srce kucalo brzo i svaka mu se misao svodila samo na tu jednu činjenicu – da se posvađao s najboljim prijateljem.

Oko djevojke.

Samo što u pitanju nije bila bilo koja djevojka, već Anita. Djevojka koja je uljepšavala Julijeva jutra mjesecima i tjerala ga da zaboravi. Djevojka koja je Danielu značila sve na svijetu i koji ju nije htio vidjeti povrijeđenu – posebno ne od strane njegova najbolja prijatelja.

Baš zato, Julije mu je pokušavao objasniti.

Zato što mu je djevojka prirasla srcu nije ju htio gledati povrijeđenu.

Bilo je previše teško to objasniti Danielu – a istini za volju, njegov prijatelj nije ni htio slušati. Sve što je čuo bile su suze njegove uplakane sestre i Julijevo opravdanje da je tako bolje za nju.

Bolje da prekinu sata, nego za godinu ili dvije. A bilo bi to, Julije je znao, neizbježno.

Jednom je volio djevojku dovoljno da može zamisliti budućnost s njom. Još uvijek ju je mogao zamisliti, unatoč svim nastojanjima da te snove odbaci negdje daleko. Možda tamo, u drugi grad, pa da budu skupa s njom i da ih sanja za nekog drugog.

Veza s Anitom bila je dugačka i lijepa. Uživao je s njom, doista je, ali utopljen u vlastitom jadu i izgubljen u vlastitome svijetu, jedne je pijane noći shvatio da to nije dovoljno.

Ona je zaslužila zvijezde, a on ih je već obećao drugoj. Njegove suze već su bile isplakane na drugu djevojku – čak joj ni njih nije mogao dati. Ništa, osim nekoliko rečenica slomljena čovjeka i kratku ispriku složenu od polu-istina.

Nije do tebe, do mene je.

Tako klišej i, u njegovu slučaju, tako istina.

Nije do tebe. Do mene je. I do Tamare. Vidiš, nije da nisam u stanju voljeti, ali možda nisam u stanju voljeti nikoga osim nje. Barem ne još. I zato ti ne želim život pretvoriti u pakao kao što sam to učinio s njenim. Nedostajat ćeš mi, što god mislila, ali nije naše vrijeme.

Volio bi da je skupio snage da joj je to rekao, ali nije. Vjerojatno je i znala, jer koliko god se trudio izbjegavati spomen svoje bivše djevojke, u nekim joj trenutcima može pobjeći.

Anita je šutjela, kao da si pušta njegove rečenice u glavi, iznova i iznova.

Vidio je da ih nije očekivala.

Pitao ju je ima li što za dodati, ali samo je odmahnula glavom.

„Izgleda da si već odlučio umjesto mene, zar ne?" pitala ga je.

Nije joj odgovorio.

Nije ništa rekao ni kada se okrenula i otišla.

Suze su, pretpostavio je, došle kasnije. Negdje u trenutku kada je došla doma i bacila se bratu u naručje, a on je nakon toga deset puta upisao Julijev broj.

Kada mu se nije ni jednom javio, Daniel je došao do njegova stana. Otuda ova situacija.

Rekli su si svašta, dosta toga što ni jedno od njih nije mislilo. Julije je to shvatio u trenutku kada se njegova ljutnja počela pretvarati u žaljenje.

Shvaćao je reakciju svoga prijatelja, ali mrzio ga je jer nije pokušao razumjeti njegove razloge i njegovu bol.

A najgore od svega, nije ga bio spreman izgubiti na taj način.

Nije to htio, ali odgurivao je sve ljude od sebe.

Ostajao je sasvim sam, čuvajući njezino ime kao najljepšu melodiju na njegovim usnama.

To prokleto, predivno ime koje je mjesecima spominjao samo u četiri zida svoje sobe, onda kada je bio sam.

Tamara.