Jantar

7. Tišina

„Noć je kratko trajala,

a nama je trebala najduža na svijetu."

(Bajaga, Tišina)

„Znaš da je ovo bio oproštaj, zar ne?"

Tamara je u životu izgovorila dosta teških rečenica. Neke koje možda i nisu bile istina, poput lažnih isprika. Neke zbog kojih joj je danima bilo neugodno, poput onog puta kada je morala profesoru tjelesnog reći da je dobila prvu menstruaciju i da nije u stanju preskakati kozlić. Neke s kojima se i sama morala suočiti, poput prvog puta kada je naglas izgovorila da ne zna kako biti sama jer toliko je dugo ovisila o nekome.

Ipak, nikada prije nije osjetila kako joj se srce stišće pri izgovoru obične rečenice.

Sasvim obične rečenice, sa subjektom i predikatom i interpunkcijskim znakom na kraju, ali za nju je bila puno više.

Unatoč upitniku koji je stavila na kraj rečenice, odgovor nije odmah dobila. Julije je odlutao na nekoliko sekundi. Znala je da mu treba vremena da procesira njezine riječi i shvati njihovo značenje – ono koje je bilo puno šire od rečenice koju je izgovorila. Zbog toga je i sebi dopustila da joj misli odlutaju.

Kada bi ponovila neku riječ dovoljno puta, izgubila bi svoje značenje.

Umjesto svih asocijacija koje bi ju za nju vezale, ta bi riječ postala samo zbroj slova.

Oproštaj.

Riječ koja znači: pozdrav na rastanku.

Rastanak.

Riječ koja znači: vrijeme ili trenutak razdvajanja ili razilaženja.

Samo što ovo nije bio bilo kakav oproštaj ni bilo kakav rastanak. Ovaj je bio posljednji - riječ koja ovdje znači: konačni, zaključni, definitivni.

Možda je postojala rječnička definicija za rastanak i još nekoliko njih za kraj, ali ni jedan slijed riječi nije mogao opisati sve što je Tamara u tom trenutku osjećala.

Prije prošle noći, stvari između njih ostale su nedorečene. Priča još nije bila gotova i bilo je samo pitanje vremena kada će im se poglavlja ponovo spojiti. Ona je jučer odlučila napisati njihov završetak, jedan koji se možda ni jednome od njih nije svidio, ali koji su morali prihvatiti.

Kada bi ponovila neku riječ dovoljno puta, izgubila bi svoje značenje.

Oproštaj.

O-p-r-o-š-t-a-j.

Oproštaj. Oproštaj. Oproštaj. Oproštaj. Oproštaj. Oproštaj.

Jučer možda nije upotrijebila tu riječ, ali rekla mu je da je to posljednji put. Sve što je učinio, učinio je svojevoljno i nije mu dugovala objašnjenje.

„Znači, to je to?" pitao je. „Jedan pijani seks, nekoliko rečenica i onda smo stranci na ulici?"

Nadala se da to neće biti problem – kada bi samo skupila hrabrosti da spakira kofere, ode iz ovoga grada i više nikad se ne okrene.

Imala mu je toliko toga za reći – vjerojatno bi uvijek imala. Ipak, tišina je dobro odrađivala njezin posao, a njezin mu je pogled rekao sve ono što njezine rečenice nisu mogle.

Rečenica je bila skup riječi. Ona nije mogla dovoljno vjerno prikazati razdiranje njezina srca dok ju je izgovarala.

„Da, to je to", rekla je. „Mislim da dugujemo oproštaj jedno drugome."

Oproštaj.

Kimnuo je.

„Poštujem tvoju odluku, ali moram te pitati – jesi li sigurna u nju?"

Zastala je, samo na nekoliko sekundi. Dovoljno da on primijeti da razmišlja, ali nedovoljno da reagira.

Kada ju je njegovo okretanje u krevetu probudilo, bila je dobro raspoložena, nekako spremna napokon sve pustiti. Ostaviti prošlost iza sebe, reći Juliju još nekoliko riječi i otići. Što je duže bila toliko blizu njega, to je teže bilo otići.

Ipak, možda jesu ležali toliko blizu jedno drugoga, ali bili su toliko daleko.

Toliko ispravni jedno za drugo, a toliko pogrešni.

Proguta knedlu u grlu, duboko udahne i pripremi rečenicu koju si je toliko puta govorila da se utješi. Sada ju je trebala reći i njemu.

„Volim te." Kada mu je to govorila nekoliko puta svakog dana, čak je i ta rečenica izgubila značenje. Sada je bila sigurna u istinitost te izjave; izjave u koju je neko vrijeme sumnjala.

Julije ju je znao dovoljno dobro da ne izgovori ni riječi.

Znao je da nakon ove rečenice dolazi jedno veliko ali.

„Ali sebe volim više, a ne mogu nas imati oboje."

On nije plakao. Nikada.

Kada je rekla to, učinilo joj se da su mu se oči zasjajile. Napunile slanom tekućinom koju je otjerao brzim treptajima.

Ona je svoje suze na njega već isplakala i odlučila si je da ih više nikada neće biti.

„Dobro." Uzdahnuo je. „Ako tako želiš, neću te pokušati zaustaviti."

A htio je, znala je da je htio.

Za Boga, pomislila je, kada bi samo mogla premotati film na prethodnu noć. Tada bi učinila sve isto. Upila svaki trenutak i pustila tišinu da ih proguta dok njihovi pokreti pričaju umjesto njih.

Zadržala je tu tišinu u sjećanju jer drugog izbora nije imala.

Jer jedna je noć bila previše kratka za sve što mu je htjela reći.

Vrijeme je isticalo. Nestajalo im je izgovora da šute i gledaju jedno u drugo između rečenica, u njihovom isjeckanome dijalogu koji je sadržavao toliko toga neizrečenog.

Više nije imala razloga da ostane u njegovu krevetu.

Natjerala se da pokupi stvari koje su još uvijek bile razbacane na podu, a on je gledao – baš kao i onda kada je otišla.

Tada se, možda, nadala da će ju zaustaviti. Poći za njom.

Sada je samo htjela da sve bude gotovo.

Nakon što se obukla i pokupila stvari, ustao je s kreveta i primio ju za ruke.

Bez da je išta rekao, prislonio je svoje usne na njezine.

Kada nekoga poljubimo posljednji put, najčešće ne znamo da je taj put posljednji. Prekidi i odlasci često se dogodi kada ih uopće ne očekujemo.

Ona je znala.

Dopustila je sekundama koje su uslijedile da ju progutaju, konzumiraju čitavo njezino biće i odvedu ju u neku drugu stvarnost; ona u kojoj bi Julije i ona, možda, funkcionirali.

Branila je suzama da izađu na površinu kada su se odvojili.

„Zbogom, Julije."

Kada ponoviš neku riječ dovoljno puta, ona izgubi značenje.

Možda će, pomislila je, i od njegovog imena jednom ostati samo slova.