Jantar

15. Tuga, ti i ja

„Tamo gdje strahovi prestaju 

obraz mi grije njen dlan 

na njemu moje usne nestaju

beskrajno sam, uzdah joj znam

Časti me noći stara prijateljice

u času natoči žudnju da me slomile 

Zar nisam dovoljno gubio 

'ko će izmjeriti bol d

o očaja ljubio namjerno

bježao da bih se vraćao."

(Crvena jagoda, Tuga, ti i ja)

Bio je miran dan u knjižari.

Mali je broj ljudi uopće i ušao u nju, a čak i oni koji jesu preferirali su lutati sami i čitati poleđine knjiga – nitko nije trebao njezinu preporuku, ne zapravo.

To je natjeralo Tamaru da se sjeti Dorine priče. Sada nisu ni bile toliko različite, njih dvije – razlika je bila jedino u proizvodu kojeg su prodavali. Za ovakav posao, mislila je sve češće, nije morala napustiti Osijek.

Ipak, nije to zapravo ni učinila zbog posla.

Nije planirala ostati u toj knjižari zauvijek. A onda opet, većina ljudi si je vjerojatno jednom u životu rekla nešto takvo. Ovo je samo privremeno, kasnije ću naći nešto bolje. I jednog se dana probude, shvativši da su tu rečenicu izgovorili prije dvadeset godina, a da još uvijek nisu našli ništa bolje.

Daleko od toga da je Tamara mrzila svoj posao. Bila je okružena knjigama i većinu je dana mogla sjediti i čitati nešto na mobitelu. Da je znala nekoga ovdje, mogao joj je i praviti društvo. A opet, kada god bi zamislila svoj život, nije se vidjela kako se diže svaki dan u osam ujutro za nešto što joj, zapravo, ne znači dovoljno, već i dalje dolazi samo jer joj zbog činjenice da se pojavi na tom mjestu sjedne novac na račun svaki mjesec.

Bila je izgubljena u mislima kada je čula poznati glas.

„Oprostite, ima li ova knjiga nastavak?"

Podigla je pogled i susrela se s Leonovim. Smješkao se, držeći prvi dio Igre prijestolja u rukama.

Svi su znali da je ta knjiga imala nastavke, a njega vjerojatno nije bilo ni briga.

Zakolutala je očima, ali ipak se nasmiješila.

„Nastavci stoje odmah pokraj ove knjige. Što radiš ovdje?"

„Tako pozdravljaš goste?"

„Samo one koje znam."

Nije znala što da misli o činjenici da se on pojavio ovdje.

„Ne špijuniram te", rekao je. „Doista sam htio ući u knjižaru, dosta se čuje o njoj u zadnje vrijeme. A onda sam vidio tebe na pultu i... pa, pomislio sam ti vratiti uslugu. Ti si mene posjetila na poslu, zar ne?"

„Ako misliš da ću dati otkaz i otići s tobom gledati zvijezde, varaš se."

Nasmijao se.

„Ne brini, mrak neće pasti prije kraja tvoje smjene."