Jantar

13. Bilo je dobro dok je trajalo

„...i poput sunca kad zađe

i poput ljeta kad prođe

kažem bilo je dobro dok je trajalo

Bilo je dobro dok je trajalo

vrijeme se nije štedjelo

sad gledam u zvjezdano nebo

molim Boga vrijeme da vrati

jer bilo je dobro dok je trajalo."

(Vatra, Bilo je dobro dok je trajalo)

Snovi su joj bili obojani u zvjezdano nebo i čisto more.

Tamara se probudila uz prve sunčeve zrake, iznenađena nedostatkom glavobolje koju je očekivala nakon prethodne večeri. Trebalo joj je nekoliko sekundi da dođe k sebi; oči su joj bile teške pa ih je, iako je bila budna, neko vrijeme odbijala otvoriti.

Prvih nekoliko sekundi vladalo je blago neznanje, a tada se sjetila da se ne nalazi u svome stanu.

Zbog toga se ipak morala natjerati da otvori oči i odluči što će učiniti iduće. Učinila je to postepeno, pretvarajući se da nije već bila budna.

Leona, međutim, nije bilo kraj je i Tamara se pokušala prisjetiti detalja od prethodne večeri.

Sjetila se da su se prebacili u spavaću sobu i sjetila se da je on kasnije legao kraj nje. Nakon toga je njezino sjećanje posustajalo jer je vjerojatno vrlo brzo utonula u san.

Zadovoljna i bezbrižna, sjetila se. Kada bi barem, makar na još nekoliko trenutaka, mogla uhvatiti taj osjećaj – tada bi ga primila čvrsto i ne bi ga više puštala.

Dugo vremena nije zaspala bez da su ju kaotične misli izjedale, a još je više vremena prošlo od kada se posljednji put probudila bez da je osjećala kako joj se srce steže – zbog brige ili tuge, sve ih je teže razlikovala.

Pitala se znači li Leonova odsutnost jedan neizrečeni pozdrav i treba li se sama ispratiti prije nego se vrati.

Odgovor je dobila već nekoliko sekundi kasnije, kada je mokre kose i s kavom u ruci ušao u sobu.

Nasmiješio se.

„Hej, nisam mislio da ćeš se probuditi još", rekao je, a zatim pogledao u svoju šalicu kave. „Želiš li i ti?"

Željela je, ali još je više htjela otići iz njegova stana.

Nije bila naviknuta na jutarnje razgovore nakon seksa. Što mu je trebala reći? Bilo je odlično i hvala što si me ponudio kavom, ali vjerojatno se više nikada nećemo vidjeti pa ću radije preskočiti.

„Ne, hvala", rekla je. „Pokušavam smanjiti kofein."

Nasmiješio se i sjeo do nje. Mirisao je na šampon za kosu.

„Pa..." počela je, tek tada shvaćajući da je zaspala samo u gaćicama. Stvari je počela tražiti po podu, ali pronašla ih je uredno složenima na stolici sa strane.

„Pokupio sam ih ujutro", rekao je, vidjevši da ih promatra. „Navikao sam ranije ustajati, a nisam te htio buditi."

Kimnula je i nasmiješila se.

Zašto je pričati s njim bilo toliko lakše prethodnu noć?

„Uživaj u kavi", rekla je. „Ja ću..."

„Već ideš?" prekinuo ju je. „Nisi gladna?"

Bila je.

„Možda si ti dao otkaz", nasmiješila se. „Ali ja imam posao na koji moram stići, a prije toga trebam otići do stana. Uostalom... rekli smo da se ovo neće ponoviti, zar ne?"

Otpio je gutljaj kave, čekajući da nastavi.

„Pa... ne vidim baš svrhu u razgovoru s nekim koga vjerojatno više nikada neću sresti."

„Oh." Nasmiješio se. „Kada tako složiš, imaš smisla. Samo sam ti htio pokazati tipičnu riječku gostoljubivost i ponuditi te hranom."

„Vjeruj mi, ti si prvi Riječanin koji me ponudio bilo čime, osim konobara."

„I propustit ćeš priliku za besplatnom hranom?"

Ustala je s kreveta, odjednom se osjećajući nesigurno u svoje tijelo koje je on, bez da se trudio to sakriti, promatrao dok je uzimala odjeću sa stolice.

„Bilo mi je lijepo s tobom", rekla mu je, zakopčavajući grudnjak. „Da je situacija drugačija, doista bih te voljela ponovo vidjeti. Ovako..."

„Moglo bi se pretvoriti u nešto što ni ti ni ja ne trebamo", dovršio je umjesto nje. „Jasno mi je. Nemoj misliti da si jedina ovdje sa slomljenim srcem."

Umjesto da mu odgovori, kimnula je i navukla majicu.

„Znači, otkaz, ha?" pitala je, ni sama sigurna zašto. „Što sada planiraš?"

Slegnuo je ramenima.

„Mogućnosti je tisuće, samo ako ih znaš potražiti."

Pogledala je kroz prozor, u grad koji je morala navikavati zvati svojim i pitala se je li to zapravo istina.

Njezin je život mogao teći u tisuće smjerova, a ona je uvijek birala onaj najsigurniji. Selidba je bila možda najhrabrija stvar koju je u životu napravila, a nije joj donijela puno toga.

Možda bi se mogla zaljubiti ponovo, napraviti nešto od svoga života. Možda si je sama branila biti spremnom, ali još se uvijek osjećala kao da tu sreću ne zaslužuje.

Morala je prvo pronaći sebe, a zatim nekoga s kime će sebe podijeliti.

Vrijeme koje je provela s Leonom bila je iznimka. Njezin maleni komadić sreće. Priča koja će, nadala se, ostati samo jedno nezaboravno poglavlje u njezinome životu. Nešto čega će se sjećati s radošću, umjesto da tu priču uništi zaljubljivanjem i, na koncu, uništavanjem i sebe i njega.

Noć je bila predivna, ali sada je bila gotova.

Nije bila spremna za nešto više, ne još.

Nije se mogla potpuno prepustiti nekome dok je još uvijek imala misli pune Julija. Nitko nije to zaslužio.

Još nije bila spremna, ali...

Bila je sretnija, doista je.

Zbog toga se nasmiješila prije nego je napustila njegovu sobu, pokušavši mu pokazati da ne žali i da je uživala u svakoj minuti koju je provela s njim.

Htjela je reći „vidimo se", ali to je bila obaveza koju im nije htjela priuštiti.

A činjenica da joj je ostatak dana u glavi napokon bila druga osoba dala joj je nadu.

Nadu da će, možda, jednom doista moći ponovo voljeti.

Postajalo je bolje.