Jantar

22. Kuda idu izgubljene djevojke

„Noćas sam ti opet sam

da me barem nešto udari

biće rata, kažu svi

al' ja ću umrijeti od ljubavi 

Ko mi tebe uze, Tamara

prodala si suze drugima

noćima ja sanjam tvoje tragove

kuda idu izgubljene djevojke"

(Boris Novković, Kuda idu izgubljene djevojke)

Mjesec dana kasnije, tri različita grada i tri slomljene osobe.

Jedna djevojka i dva muškarca koja je ostavila za sobom.

Tamara se još uvijek grčevito borila za svoju budućnost dok se pokušavala uvjeriti da je sretna i da je dobro odabrala.

Kada se prije mjesec dana vraćala iz Splita misli su joj bile još teže i bučnije. Već je prije nego je izašla iz busa odlučila da će prihvatiti posao, ali nije odlučila kako će to reći Leonu.

Sebičan je dio nje poželio tražiti od njega da pođe za njom – vjerojatno samo na nekoliko mjeseci, možda godinu, a tada bi se izdavačka kuća vjerojatno već dovoljno proširila i vjerojatno bi se mogli vratiti u Rijeku koja mu toliko puno znači.

Bilo je puno vjerojatno u toj priči.

Zato mu je odlučila prešutjeti Split i posao još taj dan, izbjegavajući pitanja na koja je morala lagati. Već je dva dana kasnije spakirala svoje svari i otišla bez pozdrava.

I mrzila se, u tom trenutku se mrzila – pa sve dok nije imala prvi radni dan i shvatila koliko obožava svoj novi posao.

Slala je prijedloge rukopisa koje bi voljela vidjeti na hrvatskom tržištu, a zatim bila prevoditelj onih odabranih. Nešto što je, shvatila je možda prekasno, vjerojatno mogla raditi iz sigurnosti svoje kuće. Ipak, u Splitu su joj osigurali smiješaj i imala je vlastiti ured i sve se činilo bajno.

Zakopala se u posao, zadovoljna načinom na koji je uredila život, ali nešto je nedostajalo.

Netko.

A to nisu bili novi muškarci koje je pokušala upoznati ni stari prijatelji.

Kada se jedno jutro probudila i shvatila da joj je krevet i dalje prazan, da će možda uvijek biti, Tamara je shvatila da je pogriješila.

Pronaći sebe nije moralo značiti izgubiti nekoga i biti sam. Ona je, zapravo, bila najpotpunija kada je bila s Leonom.

A to je odbacila – i nije čak mogla kriviti karijeru. Bilo je to zbog prokletog straha, glasova u glavi koji su joj šaptali da će ga uništiti i da je bolje da ode.

A sada je bilo prekasno. Leon ju nije pokušao kontaktirati – pretpostavila je da ju je zamrzio.

Možda je tako bilo i bolje.

Lakše je bilo nekoga mrziti nego žaliti za njim.

Na drugom kraju Hrvatske, u Osijeku, krio se oštećen muškarac sa bocom u rukama.

Jedna mu je rana taman počela zacjeljivati kada se stvorila druga, teža.

Zbog toga se Julije izgubio u vlastitim mislima, a zatim je pustio da mu otupe. Tjednima je bio samo prazna ljuštura, nesposobna da govori, a kamo li izlazi iz stana.

Daniel, njegov najbolji prijatelj, osoba s kojom se posvađao zbog nečeg glupog i trivijalnog, a zatim bio previše ponosan priznati da je pogriješio...

Daniel, osoba koju je volio više od ikoga, možda i više od Tamare, poginuo je dok je vozio motor.

Neočekivano i naglo, a Julije je o tome saznao preko telefona kada je već bilo prekasno.

Nikada u životu nije osjetio toliku bol. Netko mu je poderao srce na tisuću komadića i više ga nije imao namjeru pokušati zašiti. Možda je on zaslužio da ga zadesi tolika bol, ali Daniel nije zaslužio takvu smrt.

Poželio je zagrliti Anitu i reći mu da mu je žao, ali on je vjerojatno bio posljednja osoba koju je htjela vidjeti.

Nije više imao snage. Za ljubav, za sreću, za život.

U jednom je trenutku očaja utipkao je Tamarin broj i nazvao ju je.

Trebao ju je da ga zagrli i kaže da će sve biti u redu, ali nije mu se javila.

Pitao se postaje li ikad bolje, a dobro je znao što bi mu Daniel sada rekao.

„Život ne postaje bolji. Ti ga moraš napraviti boljim. Zato, molim te, digni tu lijenu guzicu, prestani živjeti u svom oblaku samosažaljenja i napravi nešto od svoga života."

Na to se Julije nasmiješio, slabašno.

Bio je to vraški dobar savjet.

Šteta što ga nije mogao poslušati.

U trećem se gradu krila osoba zatvorena u vlastiti krug pitanja.

Djevojka koju je zavolio otišla je bez traga, vjerovao je u strahu od veze. Naglo – i bez pozdrava.

Možda je trebao znati.

Onoga dana kada se vratila, kada su joj misli bile udaljene, kada se nije smijala njegovim šalama.

Leon ju je pokušao dobiti danima, ali nije bilo odgovora. Svakakve su mu se misli rojile u glavi te je već gotovo otišao na policiju prijaviti nestalu osobu.

Tek kada ju je upozorio na to u poruci, dobio je odgovor. Dobro sam.

A onda, nekoliko minuta kasnije.

Dobila sam posao u Splitu. Nisam te htjela tjerati da biraš između mene i svoga života. Oprosti.

I, na kraju;

Nemoj me tražiti.

Leon te noći nije mogao zaspati.

Mislila je da ju ne bi pratio, ali bi. U ovom gradu ionako nije bilo ničega za njega, ne zapravo.

I isprva ju je mrzio. Isprva je poštovao njezinu želju, bijesan što je odabrala posao umjesto njega. Umjesto njih, kada je bilo očito da su si tako dobro odgovarali.

Mjesec dana je pokušao nastaviti bez nje, ali shvaćao je da se sve češće počela umjesto Gabriele pojavljivati u njegovim snovima.

Kada se to dogodilo, shvatio je da se boji izgubiti uspomenu na nju. Shvatio je da se i sam boji početi nešto novo jer ne želi uništiti nekoliko predivnih mjeseci koje su imali i priuštiti si još nekoliko godina suza i očaja.

Tada je prvi put istinski razumio Tamarin strah, ali i uvidio da je već bilo prekasno.

Već ju je volio više nego je znao da se nekoga može voljeti i mjesec dana činilo se kao godina bez nje.

Tada je shvatio da joj je već bio oprostio.

Tada je odlučio otići za njom.