„Rotiraju svjetla,
zavijaju sirene
cijeli spektakl samo zbog mene
kroz vatromet boja premotavam život unatrag
u samo jednoj sekundi
Ne osjećam strah
staklo ni miris benzina
ne udišem zrak
postajem proziran
Rasplesan lik iscrtan na asfaltu
plešem sa zvijezdama
u bestežinskom stanju
U ovoj zadnjoj sekundi"
(Vatra, Svjetla i sirene)
Vjetar, zvuk motora i prazna cesta.
Julije je dopustio da mu vjetar šiba licem dok se vozio po mokrom asfaltu.
Ovakve su noći bile jedine u kojima nije razmišljao o svojoj tuzi.
Što je brže išao, adrenalin ga je je jače udarao i to je bila jedina stvar koja mu je bila u glavi.
Bio je sam samcat, umoran od svega i prepušten na milost i nemilost noći.
Dodao je gas, a nakon toga se sve odigralo brzo.
Zvuk škripe kočnica i nečiji vrisak. Možda i njegov.
Iduća stvar koju je čuo bilo je zavijanje sirena. Shvatio je, nekako, da leži na hladnome tlu, ali nije mogao ustati. Nije se mogao pomaknuti, izgovoriti ni riječ, ništa.
Kroz mrak se probio vatromet boja, toliko jak da ga je zaslijepio.
Ni u tom trenutku nije osjećao ništa. Tugu, strah, bol – a trebao je.
Dopustio je da slomljeno staklo, miris benzina i rotirajuća svijetla postanu cijelo njegovo biće. Ništa što se dogodilo prije više nije bilo bitno.
Kažu da ti, kada trebaš umrijeti, u posljednjoj sekundi život proleti pred očima. On je ugledao jednu crvenokosu djevojku, jednog mladića kojeg je godinama zvao najboljim prijateljem, a zatim... svijetlo.
Zadnja stvar na koju je pomislio prije nego ga je crnilo progutalo bio je kako je to prikladan kraj za njega.
Da ode na isti način kao njegov najbolji prijatelj, a sam i zaboravljen od svijeta.
YOU ARE READING
Jantar
RomanceJednom kad padne mrak, kad pokrivač tame omota grad i ukrade sve ono što je nebo činilo lijepim, nema milosti za one sa slomljenim srcima.
