Jantar

14. Zaustavite Zemlju

„Zaustavite zemlju, silazim

nije mi do ničeg, odlazim

(ja baš odlazim)"

(Prljavo kazalište, Zaustavite zemlju)

Postajalo je gore.

Julije je već izgubio gotovo svaku osobu do koje mu je bilo stalo. Izgubio je Tamaru, odgurnuo je Anitu, a zatim je zbog toga otjerao i Daniela.

Zbog toga je ponekad poželio da sve jednostavno završi.

Bio je odviše umoran od nastojanja da svoj život dovede u red, a da mu život vrati udarajući ga dovoljno jako da mu izbije zrak iz pluća.

Znao je da je za veći dio svoje nesreće sam bio kriv. Kada bi samo, pomislio je, s jednakom lakoćom s kojom je tvorio vlastitu nesreću stvorio i vlastitu sreću. Gdje bi mu onda bio kraj?

Ovako je bio umoran od ovog grada, ove planete i svih malenih ljudi koji su se u njoj nalazili. Bio je umoran od svih problema, velikih i malenih, koji su zamarali ljude diljem svijeta.

Poželio je da je sve lakše i da se ni za što više ne mora boriti, ali poznavao je život bolje od toga.

Taj je dan proveo pred platnom.

Dugo vremena nije slikao, pa su mu ruke gotovo i zaboravile kako se to radi. Ipak, vrlo su brzo potezi kista počeli kliziti bez previše razmišljanja i slika se počela formirati.

Naslikao je Osijek i zvjezdano nebo, a zatim je cijeli grad obojao žalosnim kapljicama kiše.

Možda je najbolje funkcionirao sam, mislio je.

Tada je pustio tugu samoće da ga proguta i jedino tada njegove su slike imale neko značenje.

Dani su mu postali jednolični. Kada bi njegov život bio knjiga, pomislio je, bila bi iznimno dosadna.

Bila bi satkana od alkohola, ulja na platnu i skrivenih suza.

Julije se nasmijao i počeo na sliku dodavati udaljeni mjesec, najednom žarko želeći da može odletjeti tamo i nikad se ne vratiti.

A/N: Julijeva poglavlja postaju malo kraća od Tamarinih jer se u njegovom životu ne događa ništa novo, pa mu se dani sastoje od nabacanih misli.