Jantar

11. Možeš imat moje tijelo

           

„Rekla mi je prvo veće
rekla mi je sve
možeš imat' moje tijelo
ali dušu ne."

(Zabranjeno pušenje, Možeš imat moje tijelo)

Neonska su svjetla bljeskala poput šarenih sirena, a glasna joj se glazba uvukla u uši, pulsirajući cijelim njenim tijelom. Srce joj je kucalo u ritmu taktova dok se probijala kroz gužvu u klubu kako bi došla do šanka.

Naručila je rum.

Još uvijek nije bila sigurna što je radila na ovome mjestu. Možda je htjela sama sebi dokazati da nije bitno što je prošlo dva mjeseca, a još uvijek nije upoznala nikoga s kime može uopće i izaći na kavu; možda se htjela uvjeriti da joj je sasvim dobro i samoj. Nije bilo.

Ovo joj je bio četvrti rum, a vrtoglavica je taman postepeno počela udarati. Ipak, ništa u vezi mjesta na kojemu je bila nije joj se sviđalo i bilo je teško plesati kada nije imala s kim.

Patetična. Bila je patetična, srediti se i doći u klub, sasvim sama, potajno se nadajući da će ju, možda, netko primijetiti i da će to biti prekretnica.

Bilo bi bolje, pomislila je, da je uzela bocu ruma i pila ju u svome stanu. Kada se zamislila u toj poziciji, shvatila je koliko bi to usamljeno bilo i odustala od toga. Sada? Postajalo joj je sve jasnije da je ovakav potez još očajniji.

Barem su djevojke u WC-u bile drage. To je valjda, Tamara je pomislila, bilo pravilo na čiju iznimku još nije naletjela. Već pijane djevojke koje čekaju svoj red i daju komplimente jedna drugoj.

Nakon tih nekoliko minuta koje je provela pričajući s osobama koje nije znala, one su se vratile svojem društvo, a ona se vratila svome rumu.

Shvatila je da se izgubila u mislima, a konobar je čekao da mu plati. Sramežljivo se nasmiješila, vadeći dvadeset kuna iz novčanika.

„U redu je", rekla je.

Tamnokosi joj se muškarac, kojeg je tek u tome trenutku zapravo i promotrila, nasmiješio i približio rum.

Razmotrila je činjenicu da neko vrijeme ostane sjediti za šankom jer nije bila spremna vraćati se u gužvu.

Mrzila je ovakve izlaske, uvijek ih je mrzila. Voljela je privatnija okupljanja uz ljude koje je sama odabrala. Išla je samo jer su ih Ana i Dora voljele, ali onda se jedne večeri našla sama u stanu, razmišljajući kako joj nedostaju.

Okupirala se poslom i ignorirala svoj društveni život. On je mogao čekati, govorila si je. Čekati da dovede svoju budućnost u red.

„Sigurno te prijateljice čekaju, ha?"

Trznula se kada je čula konobarov glas, a trebalo joj je nekoliko sekundi da odvoji njegovu rečenicu od glazbe i registrira što je rekao.

„Ne, zapravo..." Došla sam sama je zvučalo previše patetično. „Otišle su malo na zrak."

„A ti po još jedno piće?"

Nasmiješila se i kimnula.

Možda bi i mogla ostati još malo ovdje.

„Zašto te zanima?"

Slegnuo je ramenima i prišao joj bliže. Bilo je teško čuti njegove riječi čak i kada joj se derao na uho.

„Djelovala si pomalo izgubljeno, to je sve."

Slegnula je ramenima i približila se njemu.

„Nikad nisam bila ovdje. Tek sam se doselila."