Jantar

23. Odlučio sam da te volim

„Odlučio sam da te volim

i pustim prašinu da živi 

dok je ne zaprosi vjetar

i prenese preko praga."

(Damir Urban, Odlučio sam da te volim)

Leonov život možda nije bio film, ali pomislio je kako je napokon vrijeme za jedan filmski završetak.

Trebalo mu je nekoliko dana da isplanira sve; pronađe točnu njezinu lokaciju, kupi kartu i još nekoliko stvari te se, napokon, zaputi u Split.

U glavi si je tisuću puta ponovio sve što joj želi reći. A zamišljao je njezine odgovore, od najboljeg do najgoreg – od onog zbog kojeg se neće prestati smješkati do onoga koji mu je već slamao srce, iako nije zapravo ni izgovorila te riječi.

Barem će, tješio se, moći završiti priču na jedan ili drugi način.

Nije znao gdje je živjela, ali saznao je gdje je radila i odlučio ju pričekati tamo oko jedan sat – ako je bila ujutro, bit će gotova uskoro, a ako je bila poslijepodne, morati će proći tim putem.

Nadao se da je bila ujutro.

Bilo je previše rupa u njegovom planu, znao je. A kako su prolazili sati, a ona se nije pojavljivala, Leon je shvatio da je negdje pogriješio.

Duboko je uzdahnuo i zastao na još nekoliko sekundi, tražeći snagu da uđe u zgradu i možda se, napokon, suoči s njom.

Samo što nije imao pojma gdje je točno radila.

„Dobar dan", pozdravio je čovjeka za pultom. Nervozu je pokušao sakriti smiješkom. „Tražim Tamaru Tot. Radi ovdje?"

„A Vi ste?" pitao je.

„Stari poznanik", odgovori Leon, prije nego se i snašao.

„Ako se znate, trebali ste znati da gospođica Tot ima slobodan dan. Organiziraju zabavu povodom proširenja izdavačke kuće."

„Nismo bili u kontaktu neko vrijeme", objasnio je Leon. „Htio bih to popraviti, ali ne znam kako da ju dobijem."

„Ne mogu Vam dati pristup takvim informacijama. Ako Vas gospođica Tot želi vidjeti, siguran sam da će Vam se javiti."

„Vidite, malo je kompliciranije od toga..."

Počeo je psovati u sebi.

„Ta zabava..." nastavio je. ."Je li otvorena za javnost?"

„U pitanju je dobrotvorna zabava. Sav prikupljen novac ide za bolesnu djecu."

„Dakle, otvorena je?"

Gospodin na pultu kimne i pruži mu letak.

„Morate platiti ulaz. Ovdje se nalaze sve potrebne informacije."

Tek je tada Leon primijetio da je iza pulta stajao isti takav plakat, a vjerojatno i vani.

„Hvala Vam."

Ostatak je dana ubio lutajući Splitom. Nadajući se da će ju, možda, ipak negdje ugledati.

Doista je našla posao kakav želi, pomislio je. Radila je za izdavačku kuću, a činilo se kao da je stekla i nekoliko kolega s kojima je bila u dobrim odnosima. Na kraju krajeva, organizirali su zabavu skupa.

Proučio je letak, a zatim malo pogledao i izdavačku kuću.

Bili su relativno novi, ali Leon je shvatio da je već čuo za njih. Objavljivali su mnoge žanrove, a 10% od svake njihove prodane knjige išao je u dobrotvorne svrhe.