"Žao mi je."-uperio je pištolj u mene.
Stojim u mjestu, suze su mi natopile lice.
"Justin, kunem ti se."-jecala sam.
"Rekao sam ti sve, uostalom stvarno mi je žao."-slegnuo je ramenima.
Bezosjećajni gad. "Učinit ću što god bude trebalo, samo me pusti."-molila sam.
Gledao je u mene, spustio je ruke uz tijelo i slegnuo ramenima.
"Što ti to možeš učiniti za mene da te ostavim na životu?"- osmjehnuo se.
"Što god želiš."-izgovorivši to, pokajala sam se.
"Pođi samnom."-uhvatio me za ruku.
Krenuli smo cestom, više je to bio makadam. Osjećala sam trnce koji prolaze mojim tijelom, da li je od straha ili hladnoće, ne znam. Kroz misli mi je prošao cijeli moj život. Što sam skrivila? Roditelji su mi poginuli u prometnoj nesreći dok sam imala svega dva mjeseca. Jedinu osobu koju imam je udomiteljica Carla, s kojom ionako nisam bliska.
"Zamijenio si me."- stala sam i okrenula se prema njemu.
"Kako to misliš?"- podigao je obrvu.
"Moji roditelji su poginuli, tako.."-prekinuo me.
"Tvoj otac nije. Žao mi je ali ni njega nije briga za tvoj život."
Kao da me netko ošamario. Moj je otac živ? Ne vjerujem. Ne može bit istina da svojih 19 godina živim u laži.
"Zašto bih ti vjerovala?"
"Zato ne? Koliko je života uništio i ugasio, zašto bi mu bilo stalo do tebe?"- podsmjehnuo se. "Ne budi naivna, nisi više djevojčica."
Nastavio je hodati. "Želim znati više o njemu!"-viknula sam.
"Saznat ćeš."-kimnuo je glavom.
Zazvonio mu je telefon.
"Reci brzo, nemam vremena."
"Ne brini, ona je sad s nama."
