Kreten i svađalica |završeno✔

15.

ⓀⓇⒾⓈⓉⒾⒿⒶⓃ

Brzo uđem u kuću i zateknem tatu u dnevnom boravku, meni okrenut leđima, kako priča sa nekim na telefon i psuje gledajući vanka kroz prozor.

"Tata." - dozovem ga dok mu sporo prilazim ne želeći ga prestrašiti

Tata se okrene prema meni i sa psovkom prekine poziv te mobitel baca na fotelju.

"Kristijane, pa gdje si ti zaboga!?" - povisi ton na mene i stavi mi svoj prst na prsa gurajući me natrag

"Žao mi je. Ja---" - zaustavi me zvuk tatinog mobitela

Tata me uspaniceno, a ujedno i ljutito pogleda. Zgrabi mobitel u ruke i pogleda me ispod obrva a ja preokrenem očima na to njegovo ponašanje. Pogledam u ekran mobitela.

Nepoznati broj(!)

Vidim da se dvoumi da li da klikne zelenu slusalicu ili ne. Odlučim uzeti stvar u svoje ruke te uzmem tati mobitel iz ruke i stavim na zvučni tako da zajedno možemo poslušati tko se krije iza tog nepoznatog broja. 

"Winchesteru, posao ti baš i ne ide. A i mladji sin ti je čista pickica. Počinjen misliti da nije tvoj." - stariji muški glas počinje odzvanjati sobom, a naposljetku i neki provokacijski ljigavi smijeh

Tati se sve žile ocrtaju na vratu od trenutne ljutnje i prisutnog straha.

"Winchestere, stari lave, što kažeš da tvog sina ubijemo, razrežemo i usitnimo ko drogu. I da ga počnemo motati u joint i da ga pušimo. Drugog izbora nam nisi ostavio. Ha?" - opet taj gad pukne u smijeh a moj tata poludi i problijedi od tog nadimka

"Gade, prokleti!" - moj otac vikne dok se ja trudim suzdržati ali mi baš i ne ide

"Winchestere! Nisi ti u poziciji da govoriš nego ja! Dobro si me ovaj put nasamario. Mislio si da sam tako glup i naivan, da ću upasti u tvoju klopku!" - opet sobom zavlada njegov smijeh te nastavi, a ja od trenutne ljutnje stisnem šaku na drugoj ruci i pogledam u prestrašenog oca

Kristijane, smiri se. Nije vrijeme za svađu. Pomozi bratu. Suzdrži se, još malo. Glas u meni me smiruje dok u sebi gorim od ljutnje.

"Winchestere, ako ti je stalo do mladjega sina, dovesti ćeš mi starijeg. Onog iskusnog trgovca. I naravno, usput mi pošalji ispravnu drogu." - stane i nadoveze se dok tata gleda u mene, te brzo nastavi - "Ako ne misliš ovo učiniti što sam ti rekao, možeš slobodno kupiti slobodno mjesto na groblju. Imaš rok...do danas navečer...20:20 h. ni sekunde više." - taj nepoznati čovjek prekine poziv a ja dodam tati mobitel i ljutito ga pogledam stiskajući šake ne bi li napravio nešto zbog čega ću se kasnije kajati

"Sine..." - počne a ja ga prekinem

"Nemoj ti meni sine! Za ovo maslo si ti zaslužan! Kako nisi pazio i zašto si ga prevario?! Tko je taj čovjek iza nepoznatog broja?!" - viknem iz petih žila na njega, po prvi put u životu dok on stoji ukopano na mjestu gledajući u moje lice

"Pazio sam ali vidiš i sam da je taj tip vrhunski specijalac! Kako sam ja mogao znati da će se ovo dogoditi?! Poslao sam Matiji da locira i prati njegov mobitel ali nije uspio jer taj tip radi i ima svoje vrhunske ljude koji---" - zašto je jebeno prevario tog čovjeka?!

Razumio bi da nemamo više droge, ali imamo. Ovo stvarno ne razumijem. Možda je želio prevariti čovjeka da plati a nama ostane njegova isporuka, da imamo više ili što? Jebeno, ne znam.

"Zašto si prevario tog čovjeka?!" - na tren se ukocim kada čujem majčin nježni glas koji me doziva

"Kristijane." - okrenem se prema svojoj majci koja stoji naslonjena na vratima i rukama čuva stisnutu maramicu iz koje polako kaplju novonastale suze

Sve mogu podnijeti ali majčine suze nikada.

Približim se mami, ignorirajući tatu koji stoji iza mene i govori mi nešto ali uopće ga ne želim poslušati. Zagrlim ju i ona me poljubi u obraz plačući. "Nemoj više plakati. Molim te." - palcem joj obrišem suze koje su neumorno padale niz njeno blijedo lice

Sjetim se nečega bez čega neću doći do brata.

Stari obiteljski pištolj...

Približim se ladici sa knjigama i uzmem jednu knjigu u ruke i otvori mi se ladica iz koje vješto uzmem pištolj i stavim ga u hlače.

Majka me zabrinuto i uplašeno gleda te mi se približi i pogleda u tatu. "James!? Nedaj mu da izađe! Nastradati će i moj drugi sin. Nađi neki drugi izlaz iz ov---" - tata ju uhvati oko struka i ne da joj da se odmakne od njega

"Ne brini majko, za mog brata ja rješavam problem dok ga netko neoprezno stvara." - kažem ovo 'netko' misleći na tatu i požurim prema svom crnom mercedesu ne gubeći vrijeme

"Gospodine Kristijane?" - prije nego li zatvori vrata auta pogledam u gospođu Nikolinu, Kamilinu mamu kako ulazi u dvorište kuće

Bolje joj je da sada ode kući, ako se ne misli poubijati riječima kao moji roditelji.

"Zdravo, gđo Nikolina." - pozdravim je uljudno dok mi se ona široko osmjehne i pogleda kraj mene, kao da misli da nisam sam

"Došla sam kod tvoje majke. Pozvala me prije dva sata na kafu. Nisam prije stigla. Nadam se da je kod kuće." - jao gdje nas sad?

"Nije trenutno kod kuće. Otišla je izvan grada. Ako ste voljni možete doći sutra sa svojom kćerkom na večeru kod nas."

Momentalno kad registriram svoje riječi ugriznem se za jezik, jebote! Ja ih pozivam na večeru sutra kod nas. A roditelji mi se kući svađaju i brat mi je negdje oteti! Jedan aplauz za mene! Kamila, glupačo, šta mi radiš?

"Naravno. Dobra ideja." - prvo me sumljivo pogleda kao malog dječaka koji je nešto loše uradio ali ubrzo joj se na licu ucrta majčinski osmijeh te pogleda na svoj srebreni sat na ruci

"Aa dobro, idem ja." - torbu namjesti na rame i ponovno pogled prebaci na mene - "Pozdravi djevojku." - zastane kao da se prisjeća imena -  "Madison." - obećam da hoću, upalim auto i zovem prijatelja Deana u pomoć

Kurac ću uopće imati posla s tom lažljivkom!