Kreten i svađalica |završeno✔

1.

ⓀⒶⓂⒾⓁⒶ

Nervozno listam bilježnicu hrvatskog, ali nemam pol toga napisanog. Nije samo krivo frentanje nego i profesorica koja jako brzo priča pa ne uspijem sve zapisati. Nisam jedina koja se žali na nju, bukvalno cijelo odjeljenje je mrzi.

Pogledam prema profesorici hrvatskog. Ona je žena u kasnim četrdesetima, sa uvijek zalizanom, visokom punđom. Svaka vlas kose je na svojem mjestu. Danas nosi nekakvu plavu haljinu iz srednjeg vijeka. Okićena je raznim zlatnim nakitom, koji je jasno pokazivao da je imućna. Za oko su mi zapele zelene štikle koje uvijek nosi čak i početkom zime. Sreća za nju pa je sada početak ljeta. Po tim štiklama ju svi prepoznaju. Čak je dobila svoj nadimak, koji su joj dali prijašnji učenici koji su već odavno završili školu. Krokodilka.

Nasmijem se u sebi i pogledam prema razredu. Svi uče, bojeći se da će ih prozvati osim nas, par učenika u zadnjim klupama koje boli kurac za sve. Sjedim sama, zbog Damjana, koji se baš danas odlučio ne pojaviti. Nije da me zaboli ona stvar za školu, ali ipak sam zadnja godina i moram proći.

Odjednom, profesorica zaškripi kredom po ploči i pogleda po razredu, tražeći nekoga koga će cijeli sat mučiti. Svojih par miljenika u prvim klupama, sigurno neće prozvati. Srećom pa danas imamo jedan sat. Pogled joj se zaustavi na... meni. Jebeno sam znala!

"Tko nam se to odlučio pojaviti?" - prvo provokacija

Sjela je nazad na stolicu i svojim noktima počela tapkati po stolu. "Cooper."

Prevrnem očima jer je to namjerno uradila. Prozvala me jer nisam prošli sat bila na njenom satu. Mrzi me otkad sam zakoračila u ovu srednju školu.

"Da vidimo što znaš." - uzela je svoj veliki hrvatski udžbenik u ruke i počela je tražiti što da me pita

"Sve zna uzalud tražite po udžbeniku!" - vikne Ervin i nasloni se na stolac, dok Viktorija kraj njega bukvalno spava naslonjena rukama na stol

Očito ju je Ervin izmorio. Da, zajedno su.

Nas tri smo se upoznali još u prvom srednje i od tad smo stalno zajedno. Dok Damjana, smo tek upoznali početkom prošle godine, dobro znali smo ga od prije ali sada je dio naše ekipe, jer je pao razred. Također zbog hrvatskog i engleskog jezika.

Profesorica podigne obrve i zatvori udžbenik.

"Kamila, pošto tvoj prijatelj kaže da ti sve znaš i da nema potrebe da ja tražim po udžbeniku, pitati ću te..." - hajde pitaj više!

Ervin me pogleda pogledom koji mi govori da mu je žao što je to rekao jer već imam dovoljno jedinica iz hrvatskog za ići na popravni. Morati ću se primiti knjige.

"Vidim da je danas sve više moderno u svijetu, znati latinske nazive. Vjerujem da to vi svi znate. Hajde sad mi ti odgovori na jedno lakše pitanje. Koji je znanstveni naziv lijeske i koliko centimetara mogu narasti njeni plodovi?" - Molim? Kakva su to pitanja?!

Latinski naziv lijeske? Koliko centimetara narastu njeni plodovi? Pa zar je to bitno? Mozak mi je totalno zablokirao. Naslonim se rukama na stol i pogledam po razredu. Izgleda da nisam jedina koja je iznenađena njezinim pitanjima. Iako bi znala približno odgovoriti koliko centimetara narastu njeni plodovi, ostajem tiho, jer jedino mene pita takva divlja pitanja! Zašto svoje miljenike to ne pita? Kladim se da ne bi ni oni znali latinski naziv lijeske!

"Sat je hrvatskog, a ne nekog sata prirode!" - ljutito joj odbrusim i pomirim se sa jedinicom, koju će mi velikodušno dati

"Kakav je to rječnik? Imaš jedan i neopravdani! Izađi napolje smjesta!!" - Više joj ne vrijedi da idem kod ravnatelja jer svaki put kad dođem u njegov ured, rasplačem se na silu i on popusti.

Ustanem i jače gurnem stolac uz stol. Uzmem svoj ruksak i stavim ga na leđa. Svi pogledi su upereni u mene dok se približavam vratima. "Doviđenja krokodilko!" - Zatvorim vrata, slušajući je još uvijek kako se dere na mene, iako nisam u razredu.

Iz džepa svojih farmerki izvadim upaljač i napola punu cigaretu. Stavim je u usta i upalim je nakon trećeg pokušaja. Moram nabaviti drugi upaljač.

Jebote sunce je prejako, a tek je početak petog mjeseca! Iz torbe izvadim crnu šiltericu i stavim je na glavu. Sad sam definitivno sva u crnome. Crne adidas patike, crne farmerke, crna kratka majica i sad crna šilterica. Povučen dim i brzo natipkam poruku Ervinu, jer Viktorija još vjerojatno spava. Uvijek spava na hrvatskog i na kraju joj napiše jedan ili neopravdani.

'Hej ja idem kući, vidimo se možda sutra. Pozdravi mi Viki." - kliknem pošalji i povučen dim cigarete i puhnem ispred sebe

Izvadim slušalice iz džepa torbe i uključim ih u mobitel. Listam pjesme. Kliknem na svoju omiljenu pjesmu ' Imagine Dragons ; Natural ' i najzad vratim mobitel u džep farmerica.

Mama mi je bolesna. Ide nekakva gripa. Tako da ću ja umjesto nje morati raditi do kasno u našem kafiću. Najrađe bi se ja zarazila da ne moram hodati u školu.

Ubrzo mi stigne poruka od Ervina koja glasi ovako: 'Nemaš frke, hoću. I ako možeš daj pošalji Damjanu poruku jer nama ne odgovora." - ako vama ne odgovara neće sigurno ni meni

Povučen veliki dim cigarete i pošaljem Damjanu poruku.

'Bilo bi u redu da se javis Ervinu ili Viki. Zabrinuti su za tebe.' - kratko i jasno

Nakon dobrih pol sata pješačenja stignem ispred kuće. Bacim cigaretu na pod i zgazim je. Mama Nikolina mi zna da pušim ali mi sve jedno nije baš ugodno pušiti pred njom.

Otvorim vrata kuće i njen pas 'Ara' me zaskoči. Pomazim ga i pustim ga van u dvorište.

"Mama!" - u dnevnom boravku nije kao ni u kuhinji

Uđem u njezinu sobu i zateknem je kako blijedo leži na krevetu. Sjednem kraj mame na krevet i uhvatim je za ruku. "Jesi li bolje?" - zabrinuto upitam dok me ona poljubi u obraz i približi se mojoj majici

"Pušila si." - zanemari moje pitanje i jače mi stisne ruku

"Sutra ćeš Aru odvesti u šetnju." - kimnem glavom a ona me već napadne sljedećim pitanjem

"Kako je bilo u školi?" - ne pitaj.

"Um dobro." - pogledam u svoje nokte "Idem se presvući pa onda otvoriti kafić." - ustanem i krenem prema vratima

"Da nas barem taj gad od tvojeg oca nije napustio! Tek si napunila osamnaest a već se moraš brinuti za svoju majku."- uzdahnem i izađem van iz sobe

Otac, ( taj čovjek ne zaslužuje da ga tako zovem) napustio je moju mamu otkad sam se ja rodila. Ne želim više ni čuti za njega. Ako smo do sada sve mogle same, možemo i dalje!

Uđem u svoju sobu i stavim torbu na pod. Pogledam se u veliko ogledalo na ormaru. Tamna, duga crna kosa, također crne oči, oštre crte lica krasile su moje lice. Da nas netko vidi u nepoznatom gradu, ne bi sigurno rekao da smo majka i kćer. Jer ne sličimo uopće.

Obučem cvjetnu haljinu na bratele, koja mi doseže do malo iznad koljena i obujem svoje omiljene bež sandale. Previše vruće će mi biti u raspuštenoj kosi, odlučim svezati kosu u neurednu punđu i popravim maskaru. Odem obaviti što trebam u kupaonicu i siđem u kuhinju. Uzmem iz frižidera voćnu salatu i sprite. Na brzinu pojedem i stavim ključeve, mobitel i cigarete u torbicu. Stavim je na leđa i viknem mami da idem.

Prođem kroz pješački prelaz ali jedan auto toliko jako zakoci da se prepadnem. Mrzim ovaj grad! Stalno su gužve na cestama i sudari, kad se voze ko kreteni. Da barem živim na selu...

"Hej ti mala!" - vikne mi ljutito vozač koji me skoro udario, ali se ne okrećem za njim

Kakvi kreten...