Kreten i svađalica |završeno✔

20.

ⓀⒶⓂⒾⓁⒶ

Tri dana je prošlo. Samo tako.

Ni glasa od Kristijana.

Popijem gutljaj kafe i zamišljeno pogledam po kafiću.

Barem nisam u školi, ako ništa drugo.

Cijelo vrijeme ga zivkam. Možda sam mu poslala hiljadu poruka. Ne brojim više. Tražim svakojake načine da ga vidim. Ali čini se uzalud.

Ne znam trebam li se ljutiti na njega ili ne? Ali fali mi mnogo. Mnogo. Možda mu se one noći nisam svidjela? Nešto sam nešto krivo rekla/napravila? Možda...

"Konjak!" - šta?

Zbunjeno, još uvijek u mislila, pogledam prema šanku gdje sjedi namrgođeni muškarac.

Odakle mi je poznato to lice?

Dean. Kristijanov prijatelj.

"Ima li problema?" - ima ali ne s tobom...

Ustanem sa velikog barskog stolca i nabacim na lice onaj dobro poznati fejk osmijeh.

Sa unutarnje strane šanka brzo uzmem sa police flašu konjaka i natocim skoro pa punu čašu konjaka te stavim ispred njega. 

"Izvolite."

"Ne pijem sam. Natoči i sebi čašu." - počeše se po trodnevnoj bradi i počinje tipkati po mobitelu

"Gdje vam je prijatelj?" - zbunjeno me pogleda i podigne jednu obrvu

Ja i moj dug jezik.

"Pa da pijete sa njim." - promrmljam brzo i osmjehnem se a on mrtav ozbiljan

"Radi." - kratko kaže i stavi svoju kutiju cigareta i upaljač na sredinu šanka

Ipak natocim i sebi malo u čašu. Možda uspijem saznati nešto za Kristijana. Šoljicu kafe stavim bliže i dovučem stolac također bliže njemu.

"Gorka?" - pogleda u kafu a zatim u mene

"Ko smrt." - ozbiljno kažem i popijem do kraja te ga krajnickom oka promatram

Nakon duge šutnje on prvi progovara.

"Pitaj šta želiš. Možda dobiješ odgovor a možda ne. Kamila."

"Nemam nikakvo pitanje za Vas." - brzo kažem i uzmem mu jednu cigaretu iz kutije te ju odmah stavim u usta

U namjeri da dohvatim njegov upaljač, on stavi svoju ruku na moju i pogleda me mrtvo ozbiljno.

"Ostavi Kristijana. Zaboravi na njega. Govorim ti to jer... Uostalom nije ni bitno. Povrijedio te je dovoljno. Zapravo, nije te još ni povrijedio. Vidjeti ćeš da---"

"Zašto mi to govoriš?" - upitam ga iznervirano i izvučem svoju ruku iz njegove te uzmem upaljač da upalim cigaretu

Uzdahne naizgled teško i popije gutljaj konjaka te me pogleda.

"Zato jer mi je prijatelj i vidim da mu je stalo do tebe ali te povređuje a da to  nije ni svjestan."

Ali on...

"Kamila! Dođi mi pomoći!" - gdje baš sad majko?

Cigaretu prislonim na pepeljaru i ustanem popravljajući cvjetnu haljinu ne bi li majka shvatila da pričam sa Deanom.

Prokleti dostavljači! 

"Zadrži ostatak." - novac stavi na šank i okrene se prema izlazu

"Čekaj!" - viknem za njim ali njegova figura brzinom svjetlosti nestane u masi ljudi

...

Veliki crveni ručnik stavim na perilicu rublja i skinem sve sa sebe te uđem u kadu, prepune vrele vode iz koje izlazi para.

Zašto mi je Dean sve ono govorio za Kristijana? Možda ga je on poslao da mi kaže kako ga moram ostaviti i zaboraviti na njega? Možda...

Uzdahnem i naslonim se na naslon kade s cigaretom u ustima. Upalim cigaretu nakon petog pokušaja sa starim upaljačem. Napokon. Ovo je pravo opuštanje!

A na Viktoriju si zaboravila?

Jebote sad sam se sjetila. Viki mi dolazi za pol sata da napravimo prezentaciju iz geografije.

Povučen dim cigarete i ugasim je u pepeljaru te uzmem šampon za tijelo i nalijem ga malo na spužvicu iz koje izlaze razni mirišljavi mjehurići.

Moram se požuriti ako mislim sve stići prije nego li Viki dođe. Kako sam mogla zaboraviti?

Prokleti Kristijan...

...

Na brzinu obujem svoje papuče i kosu svezem u neurednu punđu te mobitel stavim u džep dukserice.

Prije nego li krenem prema stepenicama tj. dnevnom boravku, pogled prebacim na svoju razbacanu sobu. Ne stignem više počistiti taj nered. Preokrenem očima i brzo se uputim prema stepenicama jer netko zvoni. A taj netko je moja prijateljica Viktorija. 

Što je sad?

Uzmem mobitel u ruke jer taj gad od mobitela ne prestaje vibrirati. 

Od Viki🦄 :

'Eei Kami nemoj se ljutiti ne mogu doći danas. Ervin sutra putuje s roditeljima u Italiju pa sam kod njega. Pomažem mu spremiti se i tako to.😉 Pusaa'

Oh Viki...

Ako nije Viktorija tko je onda na vratima?

Mobitel samo ugasim i spremim u džep dukserice te produžim prema stepenicama.

Miris iz kuhinje dopire čak i do stepenica.

Oglasio se i moj trbuh.

Gladna sam.

Stanem na predposljednju stepenicu i umalo mi srce iskoči vanka kad ugledam Gospođu Laru, njenog supruga Jamesa i Kristijana na vratima kako ih moja majka poziva unutra uz riječi kako je večera spremna.

Nisam znala da ih je moja mama pozvala na večeru. Kvragu, da sam znala uredila bi se. A ne ovako. Spustim pogled prema svojim djetinjastim papučama i baš me tada mama dozove i vrati u stvarnost.

Siđem do dna stepenica i veselo ih pozdravim, trudeći se da zaboravim kako izgledam ko neki kreten pored njih svih ovako sređenih od glave do pete.

Osmijeh mi nije silazio sa lica sve do onog trenutka kada proviri Madison iza Kristijana, držeći ga za ruku i s ogromnim osmijehom na licu.