ⓀⒶⓂⒾⓁⒶ
Ugasim cigaretu o pepeljaru i otvorim prozor kupaonice, da izađe sav dim van. Nakon dugog sušenja kose, pospremim fen za kosu i svezem kosu u neurednu punđu. Navučen na sebe crne čipkaste gaćice i dugu široku majicu koja mi je dosezala do pola butina.
Legnem na krevet te uzmem mobitel u ruke. Ništa novoga. Uđem u Viktorijin i moj chat. Nije mi odgovorila na poruku. Nešto se sigurno ljuti na mene. Sutra ću pokušati s njom pričati. Jednostavno mislim me izbjegava. Ne razumijem zašto. Danas je tako sjeban dan!Zjevnem i isključim mobitel te ga stavim odmah na punjač jer ću inače zaboraviti.
**
Pospano promrmljam u jastuk. Jebeni mobitel ne prestaje zvoniti.
Tko je sad zaboga!?
Pogledam na veliki zidni sat u kutu sobe.
23:15
Nekako uspijem istekati mobitel sa punjača i uzmem ga u ruku. Barem sam tako mislila. Jebemti! Sagnem se na rubu kreveta i dohvatim ga sa poda.
Prije nego li ga upalim, molim sve svece da mi nije razbijen ekran.
Oh, nije! Uzdahnem od olakšanja i pogledam tko me zvao u to doba.
Kristijan (!)
Odmah nakon par sekundi stiže mi poruka od njega.
'Kamila, trebam te, izađi van, u autu sam.'
O
n mene treba? On je potpuno poludio! Što me sada treba? A i kako da to izveden a da mamu ne probudim? Oh Kristijane...
'Ostavi me na miru. Laku noć i tebi.'
Kliknem pošalji i u roku sekunde stigne mi još jedna nova poruka od njega.
'Hoćeš li sama dobrovoljno doći ili moram ja ići po tebe? A vjeruj mi to ne želiš.'
Preokrenem očima na to. Moram ustati...
Lijeno ustanem iz kreveta i otvorim ormar. Moram vidjeti što želi... Uzmem crne tajice i brzo ih navučen na sebe, također uzmem i gornji dio trenirke. Ako mi je u sobi tako hladno, tko zna kako je vani. Prstima prođem po svojoj neurednoj punđi i zjevnem. Bacim pogled na veliko ogledalo na ormaru. Bože, izgledam ko da nisam spavala danima, a o trenutnoj odjeći na sebi da ne govorim. Zaboli me pipi. Samo hoću spavati.
Oprezno zatvorim vrata svoje sobe i tiho prolazim pokraj majčine sobe. Vrata su joj malo odškrinuta. Provirim kroz vrata. Spava.
Zamalo vrisnem. Jebote kako su hladne stepenice. Stavim ruku na usta i skakućem ko novorođeni zečić po stepenicama pazeći da se ne razbijem i ne probudim majku.
Dođem do ulaznih vrata. Obujem papuče i prije nego li otvorim ulazna vrata, pogledam kroz špijun na vratima. Navika.
Crni mercedes.
Nigdje njega.
Slagao me? Pa možda sjedi u autu, glupačo!
Aplauz za mene!
Pažljivo zatvorim vrata za sobom i kapuljaču stavim na glavu. Smrcnem i istovremeno zjevnem. Jebote kako mi se spava! Dobro pa je vani mrka noć. Osim par metara udaljena ulična lampa koja osvjetljuje cestu. Ahh još mi samo treba da me neka baba sad vidi da izlazim iz kuće i ulazim u bogat, nepoznat auto, pa da počnu priče po selu.
Otvorim suvozačeva vrata i šutke sjednem kraj njega.
Pogledam ga sneno u namjeri da ću vidjeti taj njegov savršeni osmijeh prepun sakrivenih tajni ali on gleda ravno ispred sebe, kao da ja nisam sa njime u autu. Pozvao me da dođem a sad cuti i ignorira me. Zjevnem i tiho ga dozovem. Ali ništa. I dalje cuti i gleda u daljinu. Kao da iščekuje nešto ili nekoga.
"Kristijane?" - dozivam ga ponovno, tiše
Opet ništa.
"Ne mogu dugo ostati. Reci što me trebaš. Majka će se probuditi---"
"Idi! Otiđi i ti... Odlazi, odlazi!" - u trenu me bijesno prekine i vikne na mene iz petih žila dok mu se srce bori da ne pusti suze
"Ti plačeš?" - šapnem promatrajući ga
Gleda ispred sebe zamišljeno u jednu točku. Dok mu usne prodrhtavaju a oči suze. Sav je u crnom. Pogledam prema otvorenoj ladici kraj mjenjača. Mobitel i pištolj? Odjednom rukom glasno udari po volanu i opsuje sve živo.
"Kamila, odlazi ako ne želiš da te povredim." - kaže kroz zube i dalje gledajući u daljinu ispred sebe
Iako sam trebala otići kada mi je rekao da odem ja sam iz nekog sebi nepoznatog osjećaja, ostala. Treba me i ja trebam njega.
"Ne idem!" - odmah nakon njegovog hladnog pogleda zagriznem se za jezik i momentalno požalim što sam se razderala na njega
"Moj brat." - pogleda u daljinu i onda se napokon okrene prema meni dok stišće šake u bijesu i nekakvom naizgled porazu
Što je s Damjanom?
"Umro je pred mojim očima." - zastane na tren i trepne par puta da mu suze izdajice izađu na slobodu a ja ga nijemo gledam i ne vjerujem u to što je rekao
Ovo nije istina. Ne može biti...
Damjan!
"Nisam stigao biti brat kakav--" - glas mu puca dok mučenički neda suzama da izađu, raširim ruke, ne mogu ga gledati kako se muči, odbija moj zagrljaj ali ubrzo i sam svjestan da nije toliko jak, približi mi se i svoju glavu položi na moje rame dok tiho mrmlja i plače zajedno sa mnom
Nakon par minuta, digne glavu sa mojeg ramena i nasloni se na svoj sic dok gleda negdje samo ne u mene.
"Ali kako? Kristijane..." - uzdahnem dok jagodicama prstiju obrišem suze koje mi neumorno padaju niz lice
U trenu nas prekine zvuk mobitela. Ja se lecnem dok Kristijan ljutito hvata mobitel u ruke i klikne na zelenu slušalicu.
"Da?" - zažmiri na trenutak, umasira svoje oči slobodnom rukom te nastavi
"Ako je još koji ostao na životu, pucaj, ubij sve do zadnjega!" - posika na telefon te me pogleda kao da se zanio riječima
Promatram ga blijedo ne vjerujući da je zapovjedio da netko nekoga ubije. Stavim ruke na usta i zamislim se gledajući u njega kako viče na telefon. Da li je i on pucao u čovjeka?
