Kreten i svađalica |završeno✔

26.

ⓀⒶⓂⒾⓁⒶ

Iznervirano zalupim vratima sobe, ne želeći slušati majku, koja uporno udara šakama vrata i viče na mene.

"Kamila, što ti je? Zadnja si godina zašto si radiš to?! Otvaraj vrata... Kamilaa!" - skoro pa da vrisne, obujem svoje crne starke  i rukom obrisem suze

Na brzinu odjenem svoju kožnatu jaknu i provjerim da li je u džepu mobitel i kutija cigareta, sve je na mjestu. Uzdahnem i otvorim vrata.

Mama se nasloni na vrata, s prekriženim rukama gleda u mene.

"Kamo ćeš? Kamila!" - prođem kraj nje ali me njena ruka zaustavi

"Znam dobro kakva sam! Što sad nije u redu? Aha. Znam. Vražja razrednica te je zvala da previše izostajem iz nastave, da ako ne ispravim ocijene neću završiti? Znaš što? Briga me!"

"Kćeri, što je ušlo u tebe? Pa kako to pričaš, pobogu!" - smirenim tonom mi kaže i približi mi se stavljajući svoju ruku na moje rame

"Eto tako. Bolje bi bilo da me nema! Ne bih onda tebe toliko mučila a ni sebe..." - suze mi same krenu, majka me privuče k sebi u zagrljaj

"Ššš...Smiri se. Pametna si. Sve ćeš ti to uspjeti ispraviti, Kamila. Vjerujem u tebe, a počni i ti vjerovati u sebe..." - šmrcnem - "Imam ideju. Gledati ćemo film i jesti kinesku hranu baš kao što smo nekada radile. Ja sam ti majka, nisam tvoj neprijatelj, Kamila. Vidim da te nešto muči. Možeš mi slobodno reći. Majka sam ti, imala sam i ja u tvojim godinama razne probleme, a--" - odvojim se od mame i pogledam je, trudeći zadržati osmijeh na licu samo zbog nje

Jao Kristijane, jao! Nešto te sigurno muči što si mi želio reći, ali zbog proklete Madison nisi uspio. Znam, doći ću ja k tebi.

"Izvini što sam vikala. Jednostavno...želim biti malo sama. Idem u šetnju. Brzo ću se vratiti. Onda možemo jesti kinesku hranu i gledati nešto po tvom izboru." - poljubim je u obraz i brzim koracima hodam niz stepenice, iza sebe slušajući majčin glas da se brzo vratim, da je već oko osam navečer

Zatvorim ulazna vrata i pozovem taksi. Stavim u usta cigaretu i upalim je nakom trećeg pokušaja. Vražji upaljač!

Sjednem na stepenice, pred ulaznim vratima, čekajući taksi i pušeći cigaretu. Postala sam previše ovisna o cigaretama. A o Kristijanu?

Ah, Kristijan.. Zašto mi to radi? Da li on stvarno voli Madison? Zašto je ne ostavi? Što mu je bilo jučer? Danas se nismo čuli cijeli dan. Pa nije valjda da je s Madison. Nesvjesno se namrstim, gledajući oko sebe. Da li je sve što smo proživjeli laž? Previše pitanja u mojoj glavi, stvaraju mi da se zapitam, da li je Kristijan samnom samo radi seksa? Zapravo, mi nismo ni zajedno, mi smo...Ne znam odgovor na to pitanje. Zanima me zna li on, odgovor na to pitanje.

Taksist zakoči pred kućom. Povučem zadnji dim cigarete kao da mi život ovisi o njemu. Bacim opušak cigarete na pod i požurim prema taksiju. Prije nego što uđem u taksi pogledam prema svojoj kući. Majko dolazim, čim riješim nekoliko stvari s kretenom zvanim Kristijan.

"Dobra večer. Kamo ćemo, gospođice?" - stariji taksist mi se obrati i pogleda me u retrovizor

Uzdahnem i kažem taksisti Kristijanovu adresu.

"Molim Vas, požurite." - taksist kimne glavom i nagazi na papučicu gasa

Nakon petnaestak minuta, taksist stane pred zgradom, gdje živi moj Kristijan.

Dam novac taksisti a on se nasmije onako očinski od srca, ne uzimajući novac u ruke.

"Slušaj savjet ovog starca. Zadrži taj novac. Tebi je potrebniji nego meni. Ajde, idi sad. Da te ta osoba ne čeka." - zbunjeno se nasmijem, pospremim novac u džep i izađem van ali me zaustavi taksistov, stariji glas

"Nadam se da je ta osoba vrijedna..." - zatvorim vrata, mahnem taksisti i on nestane ubrzo u gužvi

Pomislim. I ja se nadam da je vrijedan svega...

Užurbanim koracima, požurim prema liftu, ne obraćajući pozornost na recepciju.

Uđem u lift i začudo nema nikoga unutra. Kliknem gumb za Kristinov sprat i naslonim se na zid lifta.

Da li sam ja spremna čuti odgovore ili bolje pitanje, da li je Kristijan spreman odgovoriti na sva moja pitanja koja me muče danima?

Napokon, vrata lifta se otvore i brzo zakoračim vanka, tražeći Kristijanova vrata.

Stanem pred vrata i uzdahnem. Mogu ja to.

Prije nego što pozvonim na vrata, prstima prijeđem kroz kosu i ruke stavim u džep kožne jakne, čekajući da mi Kristijan otvori vrata, ali umjesto Kristijana, vrata otvori neka malena djevojčica, ne bih rekla da ima više četiri godine.

Ja sam stvarno pozvonila na kriva vrata. Bravo, Kamila!

"Tata! Do-šla je mam-ina ma-sa-ža te-ta !" - malena djevojčica vikne i pogleda iza sebe

"Tara, ljepotice tatina, idi u krevet." - ne vidim čovjeka ali taj hrapav glas mi je prokleto poznat

Djevojčica se makne s vratiju i taman kad sam se krenula ispričavati da sam na krivim vratima, vidim Kristijana, kako stoji u boksericama, kratkoj majici, onoj svojoj crnoj razbarušenoj frizuri i u ruci čuva dječju bočicu za mlijeko. Trepnem još par puta nadajući se da sanjam ali sve više mi se zaklapaju oči i vid mi se potpuno zamagli. A zadnje što čujem su Kristijanove psovke.