Kreten i svađalica |završeno✔

23.

ⓀⒶⓂⒾⓁⒶ

Uzmem torbu sa stolca ali mi nekakav papir na stolu odvrati pažnju.

-Otišla sam s gosp. Edvardom na večeru, kao što znaš. U 23:00 sam kod kuće. Očekujem da ćeš ti već spavati u svojem krevetu. Pusa.

Nasmije me majčina poruka, pogledam na sat i u trenu zazvoni zvono na vratima.

20:00 h

Točan je ko švicarski sat.

Stanem kraj vrata, uzdahnem, popravim haljinu i frizuru. "Osveta je osveta." Kažem u sebi, te otvorim vrata.

Kristijan...može li biti privlačniji?

Napravim korak unazad i odmjerim ga. Crne poderane traperice, bijela kratka majica i kožna jakna. Kosa na mjestu, brada stara par dana, ozbiljan pogled i najljepše, najmračnije crne oči.

"Kamila?" - rukom mi mahne kraj lica vrativši me u stvarnost gdje moram odigrati osvetu na zavodnički način

Koji blam.

"Lijepa haljina." - odmjeri me onako kako bi vjerujem da svaka žena, djevojka željela da ju muškarac gleda

Nasmiješim se i ko hipnotizirana gledam u njega.

"Igraš prljavo, bez truncice emocija. Zapamti." - sjetila sam se što mi je rekla Viki, u pravu je, sad je red da i on malo pati

"Idemo?"

Mobitel bacim u torbu, torbu dam Kristijanu da mi pridrži da zaključam vrata. Te ključ stavim u podložak jedne biljke koja je smještena na prozoru.

Okrenem se iza sebe misleći da je Kristijan iza mene ali on već sjedi u autu.

Hodam do auta, namjerno sporije.

Sjednem i malo jače udarim s vratima njegove bebice mercedesa.

Pogled mu je ozbiljno prikovan za mene.

Nevino se nasmiješim i slegnem ramenima.

"Kamila?"

"Da?"

"Značiš mi, samo što ja..." - ako ovako nastavi teško ću se fokusirati na osvetu

"Ti?"

"Ne zaslužujem te." - negativno odmahnem glavom i zagrlim ga najjače što mogu

Bože, miriše kao da je upravo izišao iz parfemerije.

"Ne, ja ne zaslužujem tebe." - osjetim kako je uzdahnuo teško i pomakne me malo od sebe s hladnim izrazom lica

"Idemo?"

"Idemo."

Nakon nekog vremena stanemo na semaforu, nađemo se u poprilično velikoj gužvi.

Pogledam prema Kristijanu, dohvatio je svoj mobitel s otvorene ladice i počeo nešto brzo tipkati.

"Kome pišeš?"

Pogleda me i posprdno se nasmije.

Jesam li ga stvarno to pitala naglas? Bože, zvučim kao da sam ljubomorna. A nisam!

"Ne smij mi se!" - udarim ga u rame i napravim ljutitu facu iako mi je smiješak na licu

"Ljubomorna si." - njega sve ovo zabavlja

"Nisam. Zašto bi ja bila ljubomorna? Dopisuj se skim se hoćeš. Mi..." - pokažem na sebe i na njega - "Nismo ništa. Tako da slobodno piši kome hoćeš jer--" - odjednom me uhvati za čeljust i poljubi me

Odmaknem se od njega i obrisem rukom usta.

Pogledam ga namršteno, a on mi se doslovno smije u facu.

Ruka mi sama poleti k njegovom obrazu.

I dalje se smije.

Baš mu sada zazvoni mobitel. Pogledam mu na ekran, bolje da nisam vidjela ko ga zove.

"Halo? Madison?"

Uozbilji se i okrene glavu prema svojim vratima, tj prozoru.

"Neću doći..."

"Pobrini se i ti malo..."

"Javio sam Deanu..."

"Kupiti će sve što joj je potrebno..."

S tom rečenicom prekine poziv i pogleda me s ozbiljnim izrazom lica.

Više se ne smije.

...

Sjednemo na zadnja sjedišta u kinu i čim smo sjeli, počeo je film. Taman na vrijeme smo stigli. Neprimjetno pogledam prema Kristijanu. Udubljen je u film, ali sve mi se više čini kao da razmišlja, smišlja nešto, uzme si tu i tamo naše kokice koje su u rupi na naslonu sjedala. Malo mi ga je čudno vidjeti takvog. Mirnog. 

"Dosadno ti je?" - pogleda me i svu svoju pažnju prebaci na mene

"Nije. Ovaj...ja..." - što da mu kažem sad?

Promatrala sam tebe kako mirno i pažljivo promatraš film i sviđa mi se ta mirna strana tebe. Kamila ne budi luda!

"Pitaj." - popije gutljaj kole gledajući u mene

Ne daj da te oči sputavaju.

Nešto u meni ne da mi mira dok ne saznam gdje je bio, zašto mi se nije javljao poslije one naše noći.

"Gdje si bio i zašto mi se nisi javio one noći kad smo ovaj, znaš..."

"Jebali se." - nadopuni moju rečenicu i oči mu zasvijetle nekom čarobnom crnom bojom, kao da se sjetio svega što smo radili

"Kako god." - kažem brzo - "Tri dana sam se mučila s pitanjima, da ti se možda nisam svidjela, da si me samo iskoristio pa da zato mi se ne javljaš..." - par ljudi se okrene ispred nas, upozoravajući nas da budemo tiho

"Ti da mi se ne sviđaš? Ne budi luda." - tiše kaže

"Pa gdje si bio zašto mi se nisi javljao?" - pogledam ga u oči, a on i dalje šuti

"Bio si kod Madison, jelda?" - u sebi se nadam da nije bio kod nje, ali njegova reakcija govori suprotno od mojeg nadanja

"Znaš da sam Madison predstavio svojima roditeljima, kao djevojku. E pa zbog toga sam otišao na odmor s mojim roditeljima i 'mojom djevojkom' Madison. Da se maknemo barem na kratko. Majka se hvala Bogu barem malo smirila, shvatila je da je Damjan umro." - ozbiljno objasni i napravi prstima navodnike na riječ 'mojom djevojkom'

Svejedno, bio je s Madison. Unutarnji glas u meni govori kako bi ga se trebala kloniti, da će mi nanijeti bol...

Preokrenem očima a Kristijan uhvati moju ruku i isplepete nam prste.

Vibrira mi mobitel. Izvučem ruku s njegove i uzmem mobitel s torbe.

Viki

*Ništa mi se ne javljaš. Kako ide plan..?*

Plan? A da, osveta.

...

Ne razumijem koji je kurac danas što je tolika gužva na cesti?

"Još uvijek se ljutiš na mene?" - umiljato ga pitam, rukom klizeći po njegovoj kožnoj jakni

Namrgođen je, gleda ispred sebe ne obraćajući ni malo pažnju na mene. A kako i ne bi, napalila sam ga u kinu i taman kad je uživao, prestala sam se igrati rukom s njegovim kmh. Uživala sam u svom planu ali ništa mi nije bilo slađe nego gledati njega napaljenog a zna da ne smije ništa da uradi jer nismo bili sami.

"Bezobraznice, ne raduj se previše." - kaže ozbiljno sakrivajući mali smiješak na licu i stane na semafor

"Željela si mi se osvetiti za onih tri dana što ti se nisam javljao. I uspjela si." - pogleda prema svom uzdignutom prijatelju -  "A sad idemo kod mene, da se ja malo igram svojom bebom." - osmijeh mi padne s lica, znajući da se sad ne mogu izvući od kazne, a njemu je osmijeh na licu znajući da je ovu igru on dobio