Kreten i svađalica |završeno✔

10.

ⓀⒶⓂⒾⓁⒶ

Istog trena smo se trgnuli. Hvala Bogu pa sam okrenuta leđima prema vratima pa me taj netko ne vidi kao ni ja njega/nju.

Bilo je zaključano ali kako?

Pogledam uplašeno Kristijana koji me pogleda smireno i kimne glavom te mi položi glavu na svoje rame.

"Brate?" - taj muški glas mi je poznati odnekud

Jeli to...Damjan?

"Damjane, izađi van!" - smireno ali dovoljno glasno vikne da se cijela naježim i zadrhtim

Damjan? Daj Bože da to nije Damjan kojeg ja poznajem...

Osjećam Kristijanove otkucaje srca koji uopće nisu ubrzani za razliku od mojih koji su kao da  će eksplodirati.

Taj njegov brat izađe iz kupaonice i jako lupi vratima da se cijela stresem te se odvojim malo od Kristijana i pogledam ga uplašeno.

"Taj mali gad je moj brat. On neće ništa reći nikome. Idemo se obući pa ćeš ga upoznati." - smireno kaže dok ja gorim u sebi

Nisam spremna upoznati njegovog brata. Imam čudan osjećaj u vezi svega toga...

Ustanem i uzmem ručnik sa police i zamotam se njime Osjećam stid. Ovo se nije smjelo dogoditi. Ja sam kriva! Rukama pokrijem svoje lice ali mi ubrzo Kristijan makne ruke i poljubi me u obraz i nešto tiho promrmlja ali ga nisam u potpunosti razumjela.

Zagledam se u njegovo tijelo. Tako je hot. Uvijek ima tu trodnevnu bradu koja mu prejebeno stoji. A da ne kažem kako ima razvijen torzo i široka ramena...Tako je savršen. Nesvjesno zagriznem usnu ali onda me realnost probudi. Sve je samo ne tvoj!

"Naravno da znaš gdje prvo pogledati. Bezobraznica mala." - nasmije se te mi se približi i rukom prođe kroz napola suhu kosu.

"Ovo nije još gotovo, zapamti." - tiho mi šapne na uho te ga lagano gricne i poljubi

Pogledam prema Kristijanu kako se oblači dok sam ja već spremna. Na sebi imam njegovu crnu majicu koja mi je kao haljina i čiste bokserice i na nogama svoje štikle koje su me čekale uredno složene kraj noćnog ormarića. Uzmem mobitel u ruke i upalim ga te mi odmah zavibrira obavještenje kako sam dobila poruku prije pet minuta. Viktorija.

Viki: Kamii dođi doma jer će me tvoja mama poklati koliko me naziva da ti čuje glas. Znaš hrvatski za sutra? Jer ja ne znam. 🦄

Ja: Sad idem kući.

Kliknem pošalji i ugasim mobitel te ga stavim u torbicu i uzmem ga sa sobom prateći Kristijana.

Njegov brat sjedi na kauču i okrenuti nam je leđima tako da mu ne vidimo lice ali iz pozadine vidim da puši i da ima neku tamnu majicu kratkih rukava, crnu kosu i široka ramena. No ne širokih kako Kristijan.

Njegov brat, Damjan se okrene k nama i ostane zatečen kao i ja.

"Kamila?" - ustane i ugasi cigaretu u pepeljaru još uvijek gledajući u mene dok Kristijanu kraj mene ništa nije jasno

"Kako se Vas dvoje znate?" - upita zbunjeno Kristijan gledajući u nas dvoje podignutih obrva

"On je-" - Damjan me prekine te se ironično nasmije

"Kamila ide sa mnom u razred." - reče nekako kao da mu se gadi što je rekao te ponovno prebaci pogled na iznenađenog Kristijana

"Tvoji ljudi su te zvali. Ali nisu tebe mogli dobiti pa su zvali mene i tatu. Sredi posao kako znaš inače znaš šta slijedi..." - Kristijan se nakratko uznemiri i ljutito stisne šake