Kreten i svađalica |završeno✔

17.

ⓀⒶⓂⒾⓁⒶ

Promjeskoljim se na stolici i pogled bacim prema svom razredu. Svi su nekako snuženi i potišteni. Čak je i profesorica iz hrvatskog jezika, 'krokodilka' pustila suzu kad je čitala pjesmu koju je Damjan napisao. Ako je Damjan išta znao iz hrvatskog, to je pisanje pjesama, sa njima je znao pogoditi ravno u dubinu srca. Nitko na zadnju njegovu pjesmu nije ostao ravnodušan. Čak su i štreberi koje je maltretirao, što se tiče ispita i zadaća, plakali. I onim kurvama, ups, djevojkama koje se prodaju za sitniš, nije bilo do ničega. A začudo, najviše od svega ravnatelju škole, on je također pustio suzu i toliko ga je to dotaklo da je otpustio sve one 'radišne' čistačice koje samo dođu na posao piti kavu i zabavljati ga u uredu. Čudno je to što je mrzio Damjana, realno nitko u ovoj školi ga nije volio, plašili su ga se, ali ravnatelj pogotovo. Jednom ga je čak i zelio izbaciti iz skole jer je slučajno loptom razbio kutni prozor u dvorani, ali ravnatelj nije uspio u svom naumu jer kako se pričalo, Winchesteri su platili štetu troduplo, samo da njihov sin završi školovanje. Sjetila sam je jedne Damjanove rečenice u kojoj je izneo svoje mišljenje o temi, ljubav kad me više ne bude. » "Čovjeka se voli dok je živ, kasnije kad umres, svi te odjednom vole a to je potpuno glupo jer toj osobi više ništa ne vrijedi tvoja ljubav." « Skoro su se svi u razredu usprotivili njegovom komentaru čak i sama profesorica. I meni je bilo to glupo što je rekao. Ali kad bolje pogledam bio je prokleto u pravu.

"Zna li možda netko kad je sprovod?" - profesorka neprimjetno sjedne na svoj stolac i upita učenike dok potajice briše suze

Naslonim se na Viktorijino rame i zadubim se u jednu točku ispred sebe. Ervin danas nije došao u školu. Rekla mi je Viktorija da su ga pozvali Damjanovi roditelji k njima. Drago mi je ako im je od pomoći. Da bi barem Kristijan bio dobro. Jučer me iznenadio kad mi je prvoj rekao tužnu vijest. Ništa se nisam naspavala. Slala sam mu poruke i zvala sam ga cijelu večer i sad ujutro ali ništa. Nije mi odgovorio ni na jedan poziv ni na jednu poruku. Vidim koliko mu značim. Cijele noći mi se vrtjelo po glavi kako se to dogodilo i zašto... Naravno, Kristijan me zamolio da nikome ne kažem ni riječi. Grizlo me da kažem jer to nije mala stvar ali nisam nikome rekla. ''Ako je još koji ostao na životu, pucaj, ubij sve do zadnjega!'' Ova njega rečenica mi se konstantno vrti po glavi. Pitam se zašto nitko ne pita i ne zna kako se to dogodilo i zašto. Moram saznati. Znatiželja me ubija. Pa jedan od najboljih prijatelja mi je bio, pobogu! Rekao je pucaj! Sigurno ti ljudi imaju pištolje, oružje. Nešto je veoma loše kad je Kristijan zapovjedio da netko nekoga ubije. Možda su to ti ljudi koji su ubili ili ugrozili Damjanov život? Još jedno bitno pitanje mi ne da mira. Da li je i Kristijan pucao u čovjeka?

Lecnem se kad glasno zazvoni zvono za odmor. Pogledam prema Viktoriji koja se već ustala i spremno stavi torbu na rame i crne naočale na lice. Oduvijek je dobro sakrivala emocije, čak bolje od mene.

"Idemo u dvorište?" - klimnem glavom i pokupim sve sa stola, također uzmem još jedne crne Viktorijine naočale koje je uzela u rezervi ako ja svoje zaboravim

Ne želim da itko vidi moju bol, jer ljudi su govna.

Hodnici su puni, prepuni za moj ukus. Požurimo niz stepenice jer se učenici vuču ko puževi pred samrti. Loša šala, Kamila. Vrlo loša.

Sjednem na slobodnu klupicu i promatram Viki koja svim silama se trudi odglumiti kako će crknuti ako joj pušači nedaju pokoju cigaretu. Nasmijem se njenoj uspješnoj glumi. Sa osmijehom od uha do uha mi se približi vrteći u ruci dvije cigarete. Uzmem jednu cigaretu i stavim je u usta te potražim upaljač po džepovima ali ga ne mogu pronaći.

"Viki si vidla gdje moj upaljač?" - odmahne glavom te mi posudi svoj

Potegnem dim cigarete i glasno se zakašljam.