Kreten i svađalica |završeno✔

27.

ⓀⒶⓂⒾⓁⒶ

Mama....Taksist...Malena djevojčica...

Kristijan!

Iscrpljeno otvoram oči, nadajući se da je sve ono bilo samo san. Polako trepnem očima i prvo što ugledam su blijedo zeleni zidovi. Ovo definitivno nije moja soba. Gdje sam ja to? Glavu nakrivim u lijevo i ono što vidim me uznemiri.

Moja ruka, naslonjena na noćnom ormariću, prima infuziju. Stisnem oči i odvratim pogled. Oduvijek sam se bojala bolnica.

"Mama!" - trudim se povikati iz svega glasa ali iz mojih usta izađe jedno veoma tiha, hrapava, očajna riječ mama

Odjednom se kvaka od vrata pomakne i u sobu uđe Dean. Čim je primijetio da ga gledam, zatvorio je vrata i brzim koracima mi se približio, zabrinuto me gledajući.

"Joj, Kamila, napokon..!" - s osmijehom na licu kaže

" Što?" - primijeti moj tih, hrapav tih glas te uzme čašu vode

"Usta si ti potpuno suha. Hajde, popijem malo." - pomogne mi pridržati čašu vode da popijem malo

"Brinuo sam se za tebe, ležiš u komi već skoro pa šesti dan." - šest dana? Isuse!

"Kristijan, on..!" - nemoćna da išta kažem sjetivši se one malene djevojčice u njegovom stanu i njega s bočicom mlijeka, oči mi same zasuze ne želeći reći na glas ono što potiskujem u sebi, nadajući se da je moja sumnja o tome ne istina, laž

Dean promjeni izraz lica u ozbiljan i uzdahne promatrajući me.

"Kamila, lijepo sam ti rekao da ga se klonis, da te samo povređuje. Zašto me nisi poslušala? On je--" - vrata se otvore i unutra uđe moja mama, sva presretna što me vidi budnu.

Prije nego li mama zatvori vrata, Dean ustane i blago se nasmiješi prema mojoj presretnoj majci. Mama mi se odmah približi i sjedne kraj mene na krevet.

"Dušo moja. Napokon si se probudila. Jako sam se brinula za tebe. Više nikad ne ideš sama u park! Imaš sreću što te tvoj prijatelj  našao..." - Zamislim se ne slušajući mamu. Dean me našao? To je laž. Išla sam kod Kristijana...

"...Kamila, dušice, moraš više jesti. Slaba si. Danas ću ti napraviti kokošju supicu i donijeti..." - Isključim se potpuno i pogledam prema Deanu, naslonjen je na zid i tipka po mobitelu

Dal piše Kristijanu?

"Zvala te razrednica. Poželjela ti je brz oporavak i da se čim prije vratiš u školu. Također, Edvard ti šalje puno pozdrava." - naglasi riječ školu i preokrene s očima kao da ju je iznervirala moja razrednica

Nasmiješi se i pogleda prema Deanu, koji je u svom svijetu idalje tipka po mobitelu.

"Kamila dušice, imaš stvarno sreću što te tvoj prijatelj Dejan pronašao. Treba imati u životu takvog dečka, hoću reći, prijatelja." -  dean je pogleda u fazonu 'ženo daj oladi' a mene njegov pogled nasmije

"Dean. Ne Dejan." - ispravi moju mamu a ona ga detaljnije prouči pogledom

"Deane, možeš doći kod nas na večeru, naravno ako imaš slobodnog--" - nije ni uspjela dovršiti rečenicu već ju Dean prekine

"Žao mi je. Nemam slobodnog vremena. U poslu sam do grla. Morao bih ići." - pogleda na mobitel, vjerojatno koliko je sati - "Idem ja." - stane pred vratima i uhvati se za kvaku

"Pa se onda čujemo, Kamila." - pozdravim ga i još on ne zatvori vrata za sobom, već me mama rešeta pitanjima

"Slušaj me mlada damo, tvoja razrednica mi je popila skoro sve živce, obećala sam joj da ćeš čim se malo oporaviš ideš u školu. Za manje od tri tjedna završavaš... Vrijeme stvarno brzo leti." - pa zar već?

Moram vidjeti Kristijana...

...

Popijem gutljaj soka od bazge, gledajući Jamesa, Kristijanovog oca, kako se dosađuje. Progovorila sam sa njim možda par riječi, odgovara kratko ne želi pričati s nikom, samo gleda na svoj ručni sat, pije viski i sluša razgovor između moje mame i njegove supruge Lare. Moja mama i Lara, Kristijanova majka stalno se nešto došaptavaju i smiju. Lara me pitala kako to da sam završila u bolnici. Mama me naravno preduhitrila i nastavila po svom, kako imam jako dobrog prijatelja Dejana, opet je krivo izgovorila njegovo ime, ali sad se nisam ni trudila ispravljati je..Potpuno sam se isključila iz njihovog razgovora. Iz džepa trenirke izvučem mobitel i odgovorim Viki na poruku, kako sam dobro, da se sutra vidimo u školi. Svako malo pogledavam na vrata, kao da očekujem potajno u sebi, nečiji dolazak.

Nakon, možda petnaestak minuta, zazvoni zvono na vratima. Mama me pogleda onim svojim pogledom 'otvori vrata, ne mogu ostaviti goste da budu sami'. Svi su se zaokupirali time što je netko zazvonio.

Ustanem, stavim mobitel na stolac i odem otvoriti vrata.

Blijeda u licu, trepcem očima, misleći da mi se predviđa, ali nažalost vidim dobro. Madison stoji pred vratima, sređena ko avion, čuvajući u rukama onu malenu djevojčicu koju sam vidjela onu noć kad sam se onesvijestila, sa ogromnim smiješkom na licu. A iza nje stoji Kristijan obučen ležerno, s dvijema velikim ukrasnim vrećicama u rukama. Pogled prebacim iza sebe, moja majka iznenađeno ustane, za njom Lara ustane, sa osmjehom na licu i sjajem u očima približi se Madison i toj djevojčici kao da se znaju godinama. Jedino James Kristijanov tata, sjedi na stolcu ravnodušno gledajući cjelokupnu situaciju.

Madison, sa djevojčicom u rukama prođe pored mene, zabavljeno se smijući. Pusti djevojčicu dolje na pod, malena skoči u zagrljaj Lari. Čak se sad i namrgođeni James, ustao i približio svoj supruzi Lari, gledajući kao i moja mama u tu preslatku malenu djevojčicu koja izgledom jako sliči na Kristijana. Madison sva sretna, priča s njima. Trudim se čuti o čemu priča, ali svu pažnju mi odvraća ta malena djevojčica, s prelepim crnim okicama koje gledaju u mene. Tu djevojčicu sam vidjela u Kristijanovom stanu, sve mi je jasno sad, iako sam molila Boga da nije ono što sam cijelo vrijeme mislila ali nažalost je istina, a i taj njezin izgled sve mi govori. Sad mi je i jasno zašto Kristijan nije ostavio Madison. Ali zašto mi nije rekao? Koliko god mi teško bilo prihvatiti činjenicu da je mene imao samo da se malo makne od svoje djevojke Madison i od svoga djeteta... Ah, Kristijane, zašto mi nisi rekao?! Lagao mi je. Možda je, a sigurno da je, sve što sam imala sa njim, svaki naš trenutak bio je laž. Čak mi je i Dean govorio da ga ostavim, da me povrijeđuje, možda mi je želio reći da Kristijan ima dijete ali bila sam tvrdoglava, nisam ni željela u sebi potvrditi te njegove riječi, naivna glupača, mislila da mu značim, da me barem malo voli... Odmahnem glavom od svojih misli, koje me tjeraju da se rasplačem od očaja, razočarenja, ljutnje, ne obraćajući pažnju na malene, vodene kapljice koje se slijevaju niz moje lice. Vid mi se u trenu zamagli. Trepnem par puta.

Pogledam, stiskajući usne u tanku crtu prema Madison. Dobila je sve ono što sam ja potajice maštala i željela. Lara je sad napokon dobila unučicu koju je toliko silno  željela, iščekivala. I po Jamesu se vidi da je sretan, samo što on toliko ne pokazuje svoje emocije, kao njegova supruga Lara. Moja mama, veselo primi djevojčicu u ruke, pričajući s njom onim slatkim bebastim glasom i povede ih sve u kuhinju da probaju njezin čokoladni kolač. Vidjevši da se dobro slažu svi s njome, presretna Madison ne obraća uopće pozornost na mene i Kristijana i odmarsira za njima u kuhinju.

Barem su oni sretni.

I dalje stojeći pred vratima, dok mi se srce slama u hiljadu komadića, gledam u Kristijana, koji stoji pored mene s nekim nedefiniranim izrazom lica. Oboje šutimo, gledajući se u oči. Moram se pribrati. Ne smije i ne želim da vidi koliko me je sve ovo dotuklo. Rukom obrišem suze i progutam pljačku, pa prekrižim ruke i malo se pomaknem s vratiju da može ući. S rukama u džepovima, zakorači u kuću, cijelo vrijeme me gledajući, napravi dva koraka unaprijed gledajući gdje su.

"Čestitam, tatice." - jedva izustim ove riječi, gledajući u njegovo lice, očekivajući barem nekakvu reakciju, ali on uhvati iza sebe Madison za ruku, ona mi se nasmije onako pobjednički, i zajedno kao sretan par prijeđu naprijed u kuhinju gdje su ostali

Gdje je nestao onaj stari Kristijan?