Bilo je jutro kada smo dosli do ovog grada. Kojem ni ime ne znam. Kako mi je ona rekla. Ravenswood. Sjetila sam se.
Eh, sad idem traziti neki hotel. Hodala sam po ovom gradu sa ovim mojim koferima kao zadnji idiot. Odmah sutra cu krenuti u potragu za nekim stanom. Usla sam u neki hotel. Prijavila se. Ostavila stvari i izasla iz hotela. Prvo mi je potrebna jedna kafa i cigarete. Ali koji kafic pocinje raditi u 8 ujutro?
Pffff... Izgleda da cu sjedit i cekat dok ne bude bar 9 ujutro. Sjedila sam malo na klupi u parku i razmisljala o mom zivotu.
Roditelji su mi mrtvi. Ostala sam bez roditelja u 6 godini zivota. Od tada sam u domu ili sirotistu. To mjesto mi se oduvjek gadilo. Zato sam i odlucila pobjeci. Mjenjala sam cesto mjesto stanovanja. Posvajali su me neki. Ali su me brzo vracali u dom. Zadnja porodica me vratila jer kako oni kazu "Imam los karakter. Temperament. I sta sve ne?"
Odgovaram svima. Nikad nikom nisam sutjela. Naucila sam se boriti za sebe, za svoj zivot, i nikad ali nikad nikom nisam dopustila me me vrijedja.
Dok sam razmisljala vidjela sam grupu djevojcica koje igraju odbojku. I jedna vara. Toliko je providna. Prebacivala je loptu svojim mocima. Ima moc telekineze tj. pomjera stvari umom. I tako je prebacivala loptu. I naravno njen tim je pobjedjivao. Ali tako je, kako je. Inace ovo je dio Amerike gdje su vecinom ljudi, djeca sa nadpripodnim sposobnostima. I hvala bogu na tome. Jer me nitko ne gleda "drugim ocima". Ako mogu tako reci. Ali ovdje takodje ima i obicnih ljudi. Manje. Ali opet ih ima.
Napolju je 6 stepeni ali meni nije zima. Jer mojim tijelom struji vatra. I meni nikad nije zima. Đavo sam. Imam rogove i crna krila. I imam moc kontrolisanja vatre.
Uzela sam telefon da vidim koliko je sati. I bilo je 9:13. Vratila sam telefon u dzep i krenula traziti kafic. Jer mi se stvarno pije kafa. Bez nje izgledam kao zombi.
"Dark heart" tako se zvao kafic u koji sam usla. Bas kao moje srce. Ovaj kafic mi se vec svidja.
Do mene je dosao konobar. Bio je prelijep. Stvarno. Stvarno. Lijep. Nosio je pregacu. I imao je prelijepu smedju kosu. I te smedje oci. Sta bi mu radila... khmm mislim nista. Nista mu ne bi radila.
"Izvoli?" Rekao je sa velikim osmijehom na licu.
Predomislila sam se. Njegov glas je toliko dobar. Mogla bi ga slusati danima kako prica.
"Kafa. Crna."
"Kako god ti kazes." Rekao je i namignuo mi. Bio je mojih godina. Ne bih rekla da ima vise od 17.
Mozda je malo previse fin za moj ukus. Ipak sam ja đavo. I toliko finoce me obicno nervira. Ali on sa druge strane. Ne nervira me toliko.
Sto je jebeno cudno.
Ali sta da se radi?
Konobar mi je prilazio. Ovaj put bez pregace i spustao je na stol dvije solje kafe.
"Nisam narucila dvije soljice kafe."
Pocesao se po potiljku.
"Pa mislio sam da ti se pridruzim. Ako si za?"
"Pa... Nova sam u gradu. Tako da bi mi posluzilo imati bar nekog prijatelja. Tako da. Da. Slobodno mi se pridruzi" Rekla sam i nasmijala se.
"Pa.. kazes nova si u gradu. Zasto si dosla ovjde?
Sta sad? Trebam reci da sam pobjegla iz doma? I da sam usla u prvi autobus. Hmmm..... Mislim da ne.
"Pa jednostavno sam zeljela promjenu. I dosla sam ovdje. Trenutno trazim stan. I skolu u koju cu da idem."
"Pa ja idem u RSFTG. I za 3 dana pocinje nova skolska godina. Tako da ako budes zeljela ici u tu skolu. Samo reci i odma ces upasti. Vjeruj mi."
"Kako to mislis da cu odma upasti? I sta znaci RSFTG?"
"Pa mama mi je direktorica skole tako da te mogu laku ubaciti. A RSFTG znaci "Ravenswood school for the gifted."
"Znaci ta skola nije za obicnu djecu?"
"Ne. Samo za djecu sa nadprirodnim sposobnostima."
"Vec mi se svidja ta skola." Klimala sam glavom i smijesila se.
"Usput, ja sam Aurora. Johnson."
"Aron Smith"
"Pa drago mi je sa sam te upoznala Aron. A sad idem traziti stan." Polako sam ustajala sa stolice.
"Mislim da ti stan nije potreban ako ces ici u moju skolu."
"Kako to mislis?"
"Pa svaki ucenik koji ide u moju skolu ima svoju sobu u kojoj spava. Skola je stvarno velika."
"Ajde razmislit cu o tome. A sad idem." Krenula sam polako izlaziti iz kafica. Ali me je njegov glas zaustavio.
"Hoces li mi makar dati svoj broj?"
"Naravno." Dala sam mu svoj broj i otisla malo prosetati i razmisljati o tome sta treba da uradim.
(.....)
Nakon nepunih sat vremena odlucila sam da cu ici u tu skolu. Potrazila sam malo na internetu o toj skoli i vidjela da je bas otmjena. I bas velika.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Izgledala je stvarno lijepo. I odlucila sam se da zelim ici. Sad idem u hotel. Zelim malo da se odmorim od svega.
