Ponovo dišem

TRINAESTO POGLAVLJE

''Mario, teška je za poluditi'' – žali se koza broj jedan

''pa kad ju gospodin hrani finim stvarima mora biti teška'' – odgovara druga koza

''ušutite obje, da ju unesemo unutra i zavežemo za stolicu''

Ja sam se još namjerno opustila, neka se muče. I tako će oni mučiti mene. Kamo sreće da kojoj pukne nokat pa mora na hitnu pedikuru. Vjerujem da one ne znaju Marijevu narav. Kada ju vide, bježat će koliko ih noge nose. Ne znam zašto su se uopće upetljale s njim. Ma naravno, našao lonac poklopac.

Posjedaju me na stolicu, drže me uspravno da ne opadnem, a on, osjetim ga po mirisu, prokletinja muška me veže za stolicu sa nečim što grebe, nešto što je čvrsto.

Glasovi im odzvanjaju u ovoj prostoriji, znači ovo je neko napušteno mjesto. Nema ničega okolo mene. Niti vani.

Pljas. Hladna voda curi po meni. Refleksivno otvaram oči. Jebiga. Ugledam Maria, Tanju i Sonju. Bože moj, znala sam. Ljubomorne kuje. Dođe mi da ih očerupam. Ali ne mogu. Bacam pogled okolo, ovo je nekakvo napušteno skladište, prozori su visoko iznad, oko mene nema ničega. Sjedim na sredini prostorije vezana užetom. Na užetu vidim tragove krvi. Odvratno. Gledam ih kako se zadovoljno smiju. U inat njima ću biti jaka.

Prilazi mi Sonja, hoda nogu ispred noge, zadovoljno, smijući se i plješće rukama.

''koga to imamo ovdje?''

''am.. hrpu bolesnika?'' – pitam

''molim? Nismo mi ti koji su bolesnici nego onaj s kojim si ti. ''

''ne razumijem''

''o ne razumiješ.. tvoj Alex. Divan čovjek, zar ne?''

''sigurno bolji nego vi''

''mila moja, tvoj Alex noću dok ne dođe kod tebe zadovoljava mene i Tanju.''

''o čemu ti pričaš?'' – ovo ne može biti istina

''mislila si da si našla princa na bijelom konju?'' – pita me Tanja

Šutim, ne znam što bih rekla nakon ovoga

''ti si mu dušo samo trofej sa kojim se hvali. Ti si mu zamjena za bivšu pokojnu ženu. A tvoja kćer za njegovu pokojnu kćer. On je bolesnik.''

''kakvu pokojnu ženu i kćer, o čemu vi pričate?''

'' nisi znala? Čudno. Mislila sam da je on bolji nego mi. Ti i tvoja mala mu nikada ništa nećete značiti. Kada te ne nađe, pomiriti će se s tim da je udesio još jednu ženu i dijete i da je proklet. Vratiti će se svom starom životu. Neće više morati izigravati velikog zaljubljenog čovjeka. Ti si samo trofej i ništa više. Trebala si nas poslušati onog dana još u wc-u ali ti si mislila da si igrač? Igrač je jedino Alex.''

''prljav igrač Antonela, ja sam visio na ovoj gredi iznad tebe i sjedio na toj stolici na kojoj ti sjediš, bio vezan tim užetom kojim si sada ti.''

'' ti si bolestan, ne znam o čemu pričaš!''

''ja bolestan? Ja?? A ti se praviš nevinašce, gaduro jedna'' – glava mi poleti u drugu stranu, čeljust me zaboli od udarca. Osjetim kako mi krv curi kraj usnice

''nisam ja nikakvo nevinašce, a nisi ni ti prokletinjo muška!''

Pljas! Odjeknu još jedan šamar na drugu stranu.

''šta ne uzmeš sebi nekog ravnog pa se potučeš, uvijek si bio jak kad treba mene tući, čak ne pokušavaš ni sakriti svoju narav pred njima. Pogledaj ih samo, stisnule su se jedna uz drugu. Nisu očito znale da si grubijan i nasilnik. Hajde, pokaži šta sve znaš. Možda pobjegnu koliko ih noge nose.''