Ponovo dišem

PETO POGLAVLJE

''Antonela, ja sam, Alex. Otvori!''

Magi me pogledala, ja sam kimnula glavom da može otvoriti. Trebala sam ga otjerati, mi imamo strogo poslovan odnos, nebi me trebao gledati ovakvu, niti biti umješan u moj komplicirani život. Bila sam svjesna da mu moram zahvaliti jer me obranio i dao vremena da pobjegnem. Obrisala sam suze i stala pred vrata, čekala da ih Magi otvori.

''Antonela, oo hvala Bogu da si dobro!''

Prišao mi je i zagrlio me, svojim je dlanovima primio moje lice i promatrao da li sam ozlijeđena. Ovo je bilo tako čudno, a ispravno. Htjela sam da nikad ne makne ruke, htjela sam utonuti u njegov zagrljaj, ali on nije bio moj cilj. On je samo moj šef. Prolazna osoba u mom životu. Brzo sam se pribrala i odmaknula.

'' Jesam, hvala vam gospodine Mariću što ste se našli na pravom mjestu u pravo vrijeme i što ste me obranili.''

'' Oh, Antonela, mani me persiranja i formalnosti. Ne misliš li tako?''

Ponovo mi je prišao i primio moje lice sa svojim tako nježnim i toplim dlanovima, mogla sam se rastopiti od miline. Pogled mu je bio zabrinut, njegove tamno smeđe oči sada su bile svijetle, tople, pune brige, a na njemu nema ni jedne jedine male, sitne ogrebotine, kao da se do maloprije nije tukao na ulici u sred bijela dana. Čak mu je i košulja ne taknuta.

'' Jeste li dobro? Spomenuli ste dijete?''

'' da, dobro smo. I moja djevojčica je dobro. Srećom Mario je našao samo mene, ali ne i njih.''

'' Moraš tražiti zabranu prilaska, taj lik je lud!''

''hah, svjesna sam ja toga. Gdje je on sad?''

''u pritvoru, ali sutra je već vani.. tako da, moraš podnijeti prijavu da vam ne može naškoditi.. osim ako...''

''osim ako, što?''

''Antonela, ja vas mogu štititi, imam mjesta za vas u svojoj kući, ima i dovoljno dvorišta za dijete da se može igrati, a okolo je ograda, neće vam moći prići, biti ćete sigurne.''

''molim?? Zar si ti lud? Pa ti si moj šef! Ja radim za tebe! Trebam li te to podsjetiti? Ja se trudim zaraditi za pristojan život uz svoju Emili i Magi, razvesti se od idiota i imati miran život! To šta si me sad spasio, ne znači da mi moraš glumiti zaštitnika sad!'' – vikala sam kao luda

''stani malo, ti si još uvijek udata?'' – iznenađen je

''da, još uvijek sam udata i skrivam se.'' – rekla sam potiho

Stajao je nepomično i gledao me, nisam mogla pročitati da li je bio razočaran, ljut, bijesan, jesam li upravo izgubila posao prije nego sam i počela raditi.

Pognuo je glavu, okrenuo se i izašao van. Samo tako, bez riječi. Gledala sam u vrata koja je maloprije zatvorio za sobom, znala sam i bila sam i previše svjesna da je on samo prolazan u mom životu. Ja sam imala bitnije stvari na pameti. Možda sam bila gruba prema njemu. Ali tako je, kako je. Ja sam bila samo realna. Nemam se tu što nadati. Ne želim misliti kako će on sada biti moj princ na bijelom konju i kako ćemo živjeti sretno do kraja života. Ja ne mogu imati muškarca u životu. Barem ne sada, neko vrijeme.

''mila, tvoj šef je imao dobru namjeru, nisi baš trebala biti onako gruba prema njemu. U njemu si mogla naći prijatelja. Bez obzira što ti je šef.''

''da, Magi, znam, u pravu si. Samo se bojim. Ne vjerujem muškarcima.''

''oh mila, nitko nije rekao da mu moraš odmah vjerovati. Povjerenje se gradi i zaslužuje, a ne znam samo koji bi šef dotrčao tako zabrinut na kućnu adresu i lupao kao lud. Razmisli malo, ja ću čuvati Emili, nećemo izlaziti često van i biti ću oprezna, ti moraš raditi.''