Anđeo čuvar

1

Pesma koja prati radnju price  " Pratim te" -Tose Proeski

《KAKO JE POCELO》
*5 godina prije*

Padam na koljena i brisem svoje suze koje liju iz ociju, ne kontrolisem svoje tijelo koje drhti. Nije mi hladno i da jeste ne bih osjetila. Pokusavam stati na svoje noge, stipam se da se uvjerim da ovo nije samo los san u kom gubis najmilije. Ne, nije san... Pokrili su i ocevo tijelo postavljajuci ga pored majkinog dok policija vrsi uvidjaj.
Necije ruke pokusavaju da me podignu sa betona dok ja ne uspjevam hodati. Zasto i ja nisam dodjavola bila u tom autu bar me ovako ne bi boljelo! Stezem svoje srce dok izgovaram.

-" Mama..."

Moleci se da se pojavi...Da me probudi, zagrli i poljubi, da kaze kako je sve ovo los san i da je proslo. Realnost me osine kad ljudi polako napustaju mesto gde su poginuli,masa ljudi se razilazi,saobracaj nastavlja da funkcionise dok sjedim na klupi nedaleko od mesta nesrece. Ne pricam nista,oko mene su nepoznati ljudi svi pokusavaju da vrate izgubljenu boju na mom licu.
Ni 2 dana kasnije nije bilo nista bolje, bilo je i gore kad sam gledala kako kace veo na njihov grob dok i dalje imam nadu da su zivi i da ce se pojaviti iza ugla.
Tjese me svi,grle i odjednom imam mnostvo komsija koji su kao zabrinuti. Ostajem sama, imam 16 godina i nemam nikog svog. Mama je konacno bila trudna posle 15 godina poksavanja mislila sam da cu imati konacno nekog svog. Jedva gledam na svoje oci koje su presusile od suza... Bomba postavljena od strane jedne od kriminalnih grupa eksplodirala je tacno kad su moji roditelji stali na crveno svijetlo semafora. Zli jezici povezuju ih sa kriminalom koliko ljudski um daleko moze da ide!?

-" Mislim da bi bilo najbolje da se preselis kod mene"

Tetka pokusava da zapocne razgovor dok moje misli lete svuda, a pogled u jednu zamisljenu tacku fokusiran.

-" Ne mozemo ostati ovde,bolje ces se osjevati ako promjenis prostor Srno..."

Tada sam se preselila u drugu drzavu, kilometrima daleko od kuce. Nisam imala izbora ili dom za decu bez roditelja ili zivot sa tetkom u Rusiju. Izabrala sam zivot sa jedinim i najblizim clanom familije. Pobjegla sam glavom bez obzira od svoje kuce,svaki kutak nje me secao na roditelje. Nisam mogla ostati tamo i kad sam otisla nisam imala hrabrosti da se vratim. Odlucila sam zivjeti po njihovim pravilima, ostati onakva kakvom su me oduvek ucili da budem ispuniti svoj san i postati doktor.
***SADASNJE VREME***

-"Doktorice Srno"

Sitne rukice zagrle moj struk, dok pokusavam uzvratiti svima. Zovu me "doktorice" i ako sam samo obican volonter koji zavrsava trecu godinu medicinskog fakukteta.

-" Da vidim,ko je danas pojeo svu hranu sa tanjira"

Veselo podignu svi ruke, nakon cega krenem gledati izvjestaje najhrabrije dece na svetu. Ni najgora bolest nije sklonila njihov osmeh, ta deca su borci i dokaz da i najgore mozes preziveti sa smeskom.

-"Ema hoces li nas obilaziti kad izadjes iz bolnice?"

Tuzno mi pridje i zagrli me.

-" Voljela bih da ostanem ovde. Srno mogu li ja svaki dan da dolazim ovde?"

-" Naravno mila moja nemoj da nas zaboravis i mi te cekamo ovde... kad se svi oporave pravicemo zurku"

Kazem veselo dok se njoj konacno osmeh vrati na lice. Prolaze toliko terapij, provedu djetinjstvo vezani za krevet u bolovima i opet na kraju kad ozdrave jedva pristanu da odu kuci... Mozda sam izabrala najtezi deo za volontiranje ali oni mi davaju snagu kad vidim kako se bore.