Obsessed - Valentina B.

Chapter 48.

Nisam sigurna što da učinim u ovom trenutku. Koliko god sam ljuta na njega, koliko god su mi osjećaji povrijeđeni ne mogu biti takva kučka da ga ostavim ovdje, pogotovo jer je mokar, hladno mu je i još onaj mali detalj koji je najbitniji od svega. Tu je! Spavao je skoro cijelu noć na tim stolicama i čeka da nas vidi. Točnije brata. J.T i on su bili dobro društvo, slagali su se bolje nego Liam i ja

Ipak pritisnem tipku i biram topao čaj sa šećerom.Dok se plastična čašica puni čajem od mente opet pogledam u smjeru hodnika gdje i dalje spava Liam. U ovoj bolnici je prokleto hladno, pogotovo na hodniku. On je mokar, i stvarno ne bih voljela da se razboli zbog mene. Približim mu se i sklonim čašu na jedan dio praznog mjesta na stolici. Čučnem pokraj njega i podignem ruku da ga protresem da se probudi. Medicinska sestra je imala pravo, on je cijeli mokar i drhti ali spava čvrsto.

"Hej.." šapnem što je tiše moguće. Ruka mi je u zraku i dotaknut ću ga svaki trenutak.

"Liam"

Ništa. Prstima dotaknem njegovo rame i mokru jaknu i protresem ga. Jednom,dvaput i toliko duboko zastenje da mi knedla zastane u grlu i jedva je progutam. Podsjeća me na sve one naše prve trenutke. Kada su se naša tijela dodirivala, kada me dirao cijelu, kada su nam se mirisi mješali jedan sa drugim i sve one trenutke kada bi se pomaknuo u meni, tako nježno i tako pažljivo da bih mi se zavrtjelo u glavi.

Ne smijem dopustiti da me raznježi sa ovim. Moram sebe podsjetiti da sam bila ostavljena iza, da je još sinoć rekao da me nikada neće voljeti i da me slomio sa svim tim rječima.

"Hoćeš se probuditi?" još ga jednom protresem i dohvatim topli čaj. Liam otvori oči i dva puta trepne. Njegove smeđe oči me podsjete na Stefanovu poruku i u sekundi mi sve postane jasno. Te smeđe oči pripadaju Liama i moj prijatelj mu je rekao gdje se nalazim i što se dogodilo. Ughh. I prijatelj me iznevjerio.

Bolno jaukne kada se tijelom ispravi na stolici i pogleda mene. "Kako ti je brat Lola?" isti trenutak zapita i podigne se sa stolice, pogledavši u mene tako jako. Vidim brigu u njegovim očima.Iskrena je.

"Što radiš ovdje Liam? Cijeli si mokar.." pogledam u njegovu mokru kosu, jaknu , hlače sve je mokro i hladno na njemu.

"Nije bitno kakav sam " prođe rukom kroz kosu "Kaži mi kako ti je brat?" ponovi

"Dobro. Trenutno spava. Slomio je nogu, ima gips i ..."

priđe mi tako blizu da mi topao čaj kojega bi trebala dati njemu da popije skoro ispadne iz ruke. "Kako se to dogodilo?" zabrinutost je velika za mojim bratom i zbog ovoga se ne mogu ljutiti sad.Možda kasnije ali sad jednostavno ne mogu. "Igrao je nogomet sa prijateljem. Bila je kiša i skliznuo se.."kažem. On napravi dva koraka bliže meni i skoro nam se nosevi dotaknu. Mora se odmaknuti od mene. Ustvari to ću ja napraviti. Moram.

Uradim dovoljno koraka unatrag da i on sam shvati da ne mogu stajati blizu njega. "Nisi trebao dolaziti ovdje. Trebao bi otići kući Liam!" kažem "Još si i mokar, razboljet ćeš se"

"Nije me briga!" kaže nježno "Došao sam isti trenutak kada sam čuo da si sa bratom u bolnici.Tvoj prijatelj.." ubit ću Stefana "Rekao mi je da si otišla vidjeti brata u bolnicu. Dao mi je adresu i ja sam dojurio. Umro sam od brige Lola"

Pružim mu topao čaj i on pogleda u njega "Trebao bi popiti ovo. Toplo je!" oboje gledamo u čaj "I onda idi kući. Doznao si kako je J.T. i nemaš ovdje što raditi"

"Zašto si takva?" i dalje je nježan, nije ljut, ni bijesan kao što je bio danas kada je doznao da me Ethan vraća u Birmingham "Ako smo ti i ja u lošim odnosima, ne trebaš me tjerati od J.T.-a sa njim sam još dobro koliko se sjećam"