Obsessed - Valentina B.

Chapter 8.

"Hvala što djeliš sa mnom moju bol" rekao mi je jednog dana. Umjesto odgovora, nasmješila sam se. To je jedino što sam mogla uraditi, jedina stvar koja nije bila lažna. Osmijeh kojega sam pružala bio je jedina stvarnost između nas dvoje. Laži koje sam svaki dan pričala, stvari koje sam radila da bi postala dio njegovog života. Ispočetka sve se činilo kao ispravnost, ali malo po malo,vukla sam sa sobom laž do laži. Stvarnost se mješala sa maštom. Knjige koje sam čitala, likove o kojima sam maštala, malo po malo postajali su moja stvarnost. Stvarni čovjek, sa iskrenim, bolnim srcem bio je poput rečenica u prašnjavim knjigama. Sa njim mogla sam sve.Dobra djevojka sa iskrenim srcem, postala je zatočenica u svojim lažima. Nije mi bilo povratka, to sam znala od dana kada sam odlučila da svoju maštu pomješam sa stvarnošću.

Lola Evans.

"Rekao si da si me pronašao ispred kuće i uveo me u svoju kuću, zar ne?" upitam ga. U glavi imam raznorazne mogućnosti, ali jedna mi nikako ne ide u glavu. Stefan mi je preko mobitela rekao da je neki tip ušao u klub i polomio sve zbog mene? Postoji li šansa da je to bio on? Moj susjed koji mi je prije par trenutaka ispričao toliko toga, da me dao na razmišljanje.

"Kao što sam ti rekao" slegne ramenima i uvuče ruke u džepove svojih isparanih hlača.

"Nisi nekim čudom, ti ušao u klub i izvukao me van?" otvoreno ga upitam, no umjesto odgovora od njega dobijem samo osmijeh.

"Pitam te nešto" opet ponovim prethodno pitanje i ovaj put dobijem malo glasniji osmijeh.

Pogleda me "Da li se možemo vratiti na naš prethodni razgovor? Hoćeš me poslušati i prestati se pretvarati, budi jednostavno ono što jesi" odjednom kaže.

Nasmijem se samo da ubijem nervozu koja mi se nalazi u trbuhu otkako sam se probudila. "Nešto sam te pitala" zaderem se "Da li si me lagao? Gdje si me pronašao?" ozbiljna sam.

"Ne nadaj se" mahne rukom i okrene mi leđa. Siva majica na kratke rukave, jasno pokazuje mišiće na rukama i čvrsta isklesana leđa. Razvijen je, čak i previše za nekoga tko uopće ne izlazi iz kuće.

"Ne razumjem?"

"I bolje da je tako" odjednom kaže.

"Ozbiljno te pitam. Da li si me tražio u klubu i odveo me pijanu od tamo?" upitam "Prijatelj mi je upravo rekao da je neki tip polomio sve u klubu samo da dođe do mene. Jesi li ti taj tip?"

Toliko se smije da jasno mogu vidjeti kako mu se ramena tresu od smijeha "Da zbog tebe uđem u klub i polomim sve?" okrene se , stavi ruku na usta i smije se neprestalno. "Rekao sam ti da se ne nadaš. Zbog tebe ne bi uradio baš ništa, čuješ me" unese mi se u lice "Baš ništa" ponovi.

"Zašto mi onda pomažeš?" prasnem "Svaki put kada mi se zadesi nevolja, ti si taj koji mi pomaže. Zašto to radiš?"

"Zar nismo susjedi?" slegne ramenima "Susjedi pomažu jedni drugima u nevoljama. Ja sam tebi pomogao, dao ti savjet. I to je sve od mene. Sada si slobodna" hladno pokaže rukom prema vratima i kada se malo osvrnem oko sebe, primjetim nešto što očito nisam primjetila kada sam se pronašla u ovoj prostoriji. Osim što je dnevni boravak mjesto gdje sunce nikada nije ušlo, bar ne otkako se on uselio. Na zidovima vise preparirane životinje. Mrtvi jeleni sa rogovima i neka životinja slična divljoj svinji, ali zbog mraka ne mogu prepoznati. Zaprepastim se. Da li je ovo uopće zakonito?

"Znači da te sada mogu nazvati kurvom, zar ne?" upitam ga.

Zbunjeno me odmjeri "Što?"

"Ja sam tebi jednom pokušala pomoći, nazvao si me kurvom. Znači i ja tebe mogu nazvati kurvom?"